Federacija BiH će ipak dobiti novu vladu do kraja ove godine. Time bi bila završena višegodišnja politička agonija u kojoj se nalazi izvršna vlast u tom entitetu još od opštih izbora 2010. godine. Tačnije, sadašnja koaliciona četvorka, koju čine SDP, SBB, sa dva HDZ-a, konačno je realizovala dogovor još iz prošle godine kada je čitav proces promjene vlasti, iz koje je izbačena SDA, i krenuo.
Istina, čitav taj proces bio bi znatno brži da se na funkciji predsjednika FBiH nije našao Živko Budimir, penzionisani general HVO-a, bivši član Hrvatske stranke prava i neki mnogo tvrdoglav tip, koga ni česte intervencije američkog i ostalih ambasadora nisu natjerale da ubrza proceduru. Tek juče je Živko Budimir odobrio imena tri kandidata za popunjavanje mjesta sudija u Ustavnom sudu FBiH, što je bilo neophodno da bi bio nastavljen dalji proces smjene stare i izbora nove vlade.
Nakon potvrđivanja imena sudija u Domu naroda bit će završena i petogodišnja priča o nemogućnosti zasjedanja Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. A upravo on se mora izjasniti o zahtjevu Kluba Bošnjaka u Domu naroda Parlamenta FBiH od sredine februara, kada je 12 od mogućih 17 članova Kluba Bošnjaka glasalo protiv smjene Vlade, što je automatski značilo da će o cijelom slučaju odlučivati Ustavni sud.
Tek kad završi sva ova komplikovana procedura u vezi sa smjenom vlade, kreće izbor nove vlade koja mora proći isti proces. Bar će SDA ostati dosljedna svojoj politici da na svakom mogućem proceduralnom koraku zaskoči novu koaliciju kako bi im dodatno zagorčavala život. Zajedno sa Budimirom.
Možda bi se u takvoj politici mogao naći nekakav smisao da je BiH, na primjer, zemlja ekonomskog blagostanja ili bar blizu toga, pa samim tim politička prepucavanja ne bi uticala direktno na život građana. Ali pošto je BiH čista suprotnost tome, gdje politička nestabilnost i vlasti direktno utiču na sve svere društva i direktno na kvalitet života građana, onda politika opstrukcija, blokada i inaćenja manifestuje potpunu neodgovornost.
I u takvoj situaciji nije ni čudo što neko poput Živka Budimira može biti bitna politička faca.
Upravo takav Budimir najavio je ovih dana i osnivanje vlastite politička partije, nakon što se definitivno razišao sa Zvonkom Jurišićem, liderom HSP-a. U stvari, HSP ga je izbacio iz stranke nakon što je i Jurišiću definitivno postalo jasno da je projekat platforme u koji su uskočili zajedno sa Lijanovićevom, navodno predstavljajući hrvatsku izbornu volju.
Kako će se zvati nova stranka Živka Budimira, kakav će joj biti program u suštini nije toliko bitno, jer je sasvim izvjesno da neće moći igrati bitniju ulogu, pošto Budimir ne izgleda uopšte kao neko ko ozbiljno može da zaigra u političkoj utakmici.
Inače, Živko Budimir, koliko se moglo zaključiti iz dosadašnjih njegovih medijskih nastupa, dosta je vremena provodio razmišljajući o Republici Srpskoj i njenom ustavnom okviru nego o stanju u Federaciji, pa su poznate i njegove ideje da se od pet, šest opština formira zaseban distrikt, po ugledu na Brčko, pravdajujći to činjenicom da bude osiguran bolji povratak u te opštine. Ne bi čudilo da se njegova buduća stranka fokusira upravo na tu temu kao glavni adut.
Pored Budimira, na samostalan politički put u budućnosti odlučio se još jedan istaknuti "hrvatski" kadar Željko Komšić, koji je trenutno i član Predsjedništva BiH. Komšić je na tu funkciju izabran kao istaknuti kadar SDP-a i najčešće je uziman kao primjer političke majorizacije i neravnopravnosti Hrvata u BiH. Zbog Komšića danas je u opticaju i da se u Federaciji uvede sistem elektorskog biranja članova Predsjedništva iz reda Hrvata i Bošnjaka. To znači da nije potrebno da pobjednik u izbornoj trci osvoji najveći broj glasova već najveći broj elektora, a koji bi davala određena izborna jedinica. Nešto slično kao u slučaju izbora predsjednika Amerike.
No, dobro, vratimo se samoj ideji Želje Komšića da osnuje vlastitu stranku. Ona bi, prema nekim najavama, trebalo da bude građanska, socijaldemokratska savremena partija, u koju bi ušli svi oni marginalizovani likovi iz SDP-a i Naše stranke, poput profesionalnog prvomartovskog nevladinog aktiviste Emira Suljagića. I sam Komšić je pod dosta čudnim okolnostima napustio SDP, ljut, navodno, na Zlatka Lagumdžiju što je odustao od saradnje sa SDA i okretanju HDZ-ovima.
Većina sarajevskih analitičara smatra da će Komšićeva stranka u stvari izaći iz okvira etnonacionalizma, u kojem su, navodno, sve ostale partije, što joj u startu sužava manevarski prostor. U stvari, to što Komšić danas pokušava, prije nekoliko godina pokušao je i režiser Danis Tanović, ali to je praktično sve završilo samo na pokušaju. Glavni problem takozvanih anacionalnih građanskih stranaka je što nemaju dovoljno glasača koji bi i glasali za njih. Sve se završi u nekom užem prijateljskom krugu.
Na sličan korak, prema nekim tvrdnjama, odlučio se i treći istaknuti "hrvatski" kadar, ali ovaj put iz Republike Srpske, Emil Vlajki, koji bi trebalo sa grupom disidenata iz NDS-a da formira Partiju socijalne pravde. To joj je još radni naziv.
Svi ovi pokušaji starih, bezidejnih likova da formiranjem nekih novih stranaka produže svoju političku budućnost tu scenu čini dodatno komičnom.