Ambasadori Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira, ili puno kraće PIC-a, oglasili su se saopštenjem za javnost, u kojem su standardnim diplomatskim riječima pozvali lidere šest stranaka da "ispune svoju demokratsku odgovornost prema građanima BiH i postignu konačan dogovor".
Takođe PIC naglašava da lideri moraju "preduzeti mjere koje su neophodne za postizanje dogovora" pa ih nanovo poziva da se usaglase i o pitanjima koja se tiču pristupanja Evropskoj uniji, kao što su zakon o državnoj pomoći, sprovođenje odluke Suda za ljudska prava u slučaju "Sejdić i Finci" i svakako zakona o popisu stanovništva.
"Sve ovo bi", poručuju, "omogućilo da BiH ostvari napredak u procesu evropskih intergracija, jer dok BiH stagnira u ekonomskom i političkom smislu, susjedne države ostvaruju značajnan napredak", navedeno je na kraju saopštenja PIC-a.
Ako je neko pomisli da je ovo saopštenje izvučeno iz arhive od prije nekoliko mjeseci, vara se. Ovo je novo, u ponedjeljak odaslano medijima povodom godišnjice posljednjih opštih izbora, a nakon kojih još nije formiran novi saziv Savjeta ministara.
U suštini, sadržaj tih saopštenja PIC-a je gotovo prekopiran, što jasno pokazuje odnos koji međunarodna zajednica, onaj njen najjači dio predvođen Vašingtonom i Briselom, u posljednje vrijeme zauzima prema ovdašnjoj političkoj krizi. Odabrali su taktiku u kojoj se neće otvoreno, direktno miješati u izbor Savjeta ministara, kao što je to bio slučaj s formiranjem vlasti u Federaciji, kada je Valentin Incko suspendovao odluku CIK-a i omogućio platformašima da kroz nepotpun parlament izaberu Vladu i predsjednika s potpredsjednicima Federacije.
Od tada niti jedno oštrije intonirano saopštenje, izjava ili postupak nije urađen, već su podsticali dogovor lidera kao jedini mogući način izlaska iz svojevrsne pat pozicije. Pa čak i nakon sastanka u Brčkom, prije kojeg se mogla primijetiti povišena zainteresovanost, kako Amerikanaca, tako i Evropljana, nije se poteglo za oštrijom retorikom nego su uglavnom isticani pomaci, ponuđeni kompromisi, kao nešto što u budućnosti može voditi do dogovora.
I onda kad su lideri pominjali opcije mogućeg višegodišnjeg tehničkog mandata aktuelnog saziva Savjeta ministara, ni to u OHR-u niti u američkoj ambasadi nije dočekano kao nešto što bi po automatizmu trebalo da predstavlja neuspjeh, već stvar koju bi trebalo rješavati. Ako može brže – dobro, ako ne - treba se truditi.
I to je u suštini dobar, jedini racionalan pristup jer daje širi manevar, bez pritiska ili grča koji se osjećao prethodnih godina, toliko pominjanoj šestorki da svoje političke kombinatorike uspiju usaglasiti s ustavnim okvirom. Ako dogovor i bude postignut u naredna tri-četiri mjeseca, biće to zaista veliki korak kojim će prvenstveno biti trasirani budući odnosi političkih elita iz entiteta prema zajedničkim organima vlasti.
Treba reći da BiH, a ni entiteti, pa ni kantoni, nisu ništa značajno izgubili zato što je sadašnji saziv Savjeta ministara evo u tehničkom mandatu i što se zajedničke institucije finansiraju deseti mjesci na osnovu privremenih odluka, a ne usvojenog budžeta.
"A zar nije formiran Savjet ministara? Nisam ni primijetio", česti su odgovori građana, koji pritisnuti svakodnevicom, zabrinuti zbog sve veće ekonomske neizvjesnosti, uglavnom površno prate šta se dešava na političkoj pozornici. Njihovi pogledi uprti su u entitetske vlade, od čijih poteza, procjena i odluka u velikoj mjeri zavisi ekonomska sigurnost i konkretno radno mjesto.
Upravo zbog tih okolnosti, u ovim vremenima globalne recesije, to što se zajedničke institucije finansiraju privremenim odlukama uopšte nije loš model jer svakako taj budžetski okvir i nema nikakvu drugu komponentu, razvojnu ili socijalnu na primjer, već isključivo služi za podmirivanje troškova tih institucija. Konkretno, njima su u neku ruku spriječeni megalomanski zahtjevi sarajevskih predstavnika u Predsjedništvu BiH da taj budžet što više naduvaju, naravno na štetu entiteta.
Znači, nije neuspjeh to što još nema dogovora o Sevjetu ministara, pogotovo ne u mjeri u kojoj to predstavlja jedna mala grupa uglavnom portal analitičara, koji u svemu vide maltene period pred raspad BiH, u kojoj se, eto, ništa ne može dogovoriti.
Što nije tačno. Slučaj s IPA fondovima potpuno ih demantuje. Tamo gdje se poklope interesi dva entiteta, ako gledamo čisto s ekonomske strane, dogovor se brzo postiže. I to je jedini ustavni način prema kojem se može riješiti i pitanje izbora Savjeta ministara, s tim da se mora, takođe po Ustavu, ubaciti i interes konstitutivnih naroda, što je dosad platformaški blok odlučno odbijao.
To je ključ i to su izgleda i sveprisutni stranci počeli da uviđaju pa izostaju teške riječi, prijetnje sankcijama, smjenama... Sve ono što smo slušali, gledali i proživjeli u ranijim godinama.
Pojedinci, uglavnom iz sarajevskog političkog i javnog života, pomalo histerično ovih dana postavljaju pitanje šta dalje, godinu dana bez novog saziva Savjeta ministara, a nakon Brčkog? Predlažu, analiziraju, pa čak i pozivaju OHR da promijeni Izborni zakon, prema kojem bi bilo moguće raspisati prijevremene izbore. Što čak nije nemoguće, pa ni loše rješenje, koje bi praktično bilo izvodivo krajem sljedeće godine, u stvari zajedno s lokalnim izborima.
Do tada naravno da slijedi novi krug razgovora političkih lidera, koji uopšte ne treba da budu opterećeni nakakvim rokovima, jer njih i nema u pomenutom saopštenju PIC-a. I to je dobro.