Kolumne

Novi predsjednik

Muhamed Filipović

Jutros u rano doba smo konačno saznali ono što smo se nadali cijele ove izborne godine, a to je da su se izbori za novog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država završili velikom i sigurnom pobjedom neočekivanog i svježeg kandidata po imenu Barak Obama.

Mnogo je novih momenata koje donosi ovaj izbor. U prvom redu je činjenica da je Afroamerikanac, dakle Amerikanac afričkog porijekla prvi put u historiji postao predsjednik najmoćnije države u svijetu.

Za četrdeset godina od one Amerike koja je ubijala crnce i aktiviste borbe za jednaka prava crnaca i bijelaca u Sjedinjenim Državama došli smo do toga da jedan crnac osvoji Bijelu kuću.

Drugo ostvarenje od historijskog značaja je da je pobjeda izvojevana u direktnoj konfrontaciji prema cjelokupnoj dosadašnjoj politici i načinu mišljenja republikanaca, odnosno protiv bušizma kao modela i načina mišljenja i vođenja politike uprkos svijetu, a ne u saglasnosti sa stvarnim potrebama i mišljenjem drugih u svijetu.

Treće kvalitetno ostvarenje je da se može kazati kako je američka javnost sasvim svjesna činjenice da se ovdje radi ne samo i ne prvenstveno o promjeni na položaju predsjednika države, jer je prethodni bio toliko neuspješan da je bilo ko ko je imao veze s njim i ko je imalo slijedio njegove političke koncepte morao da izgubi, nego da se radi o dubokim promjenama političke filozofije i metoda vladavine, tj. da se Amerika s Obamom treba i mora vratiti svijetu, postati njegov važan i najbitniji dio, ali ne da lebdi iznad njega kao neki usud i stražar vrijednosti koje su upitne i za samu Ameriku koliko i za sav ostali svijet.

Amerika se vraća moralnom osnovu politike jer se pokazalo da čisti pragmatizam ostvarivanja cilja bez obzira na ono što on košta ne vodi nikuda osim u zajedničku propast.    

Vjerujem da nikada do sada nije u jednoj tako velikoj i moćnoj državi vladao čovjek sa manje kompetencije, razumijevanja svijeta u kojem živimo i sa više predrasuda i prema sopstvenoj zemlji i prema svijetu kao što je to bio slučaj sa dosadašnjim predsjednikom Džordžom Bušom.

Teškoće s tim čovjekom su proizlazile iz njegove očite nekompetentnosti, iz nekompetentnosti njegovog mišljenja i njegovog uproštenog shvatanja svijeta i ljudskih problema, iz njegovog uvjerenja da je mesija koji treba, makar i silom sopstvene volje i oružja, da donese ljudima ono što je on smatrao svijetom prava i jednakosti, tj. stare i ovještale vrijednosti liberalne demokratije, a što se samo uvećavalo do granice preko svakog strpljenja, imajući u vidu osmogodišnje trajanje njegovog mandata.

Sada su i Buš i njegovo krivo poimanje cijelog svijeta i svih zemalja i naroda samo kao dvorišta Amerike, u kojem ona ima pravo uređivanja stvari prema sopstvenom nahođenju i u skladu samo sa svojim interesima, otišli u prošlost.

I cijeli svijet, koji je za ove izbore pokazao neviđeni i ne bezrazložan interes, sada može u nekom smislu odahnuti i očekivati da li će ono što je moguće nazvati retorikom pobjede, ali što može, također, biti stavljeno ad acta, nakon što je pobjeda izvojevana biti stvarno i ostvareno.

Svijet nije očekivao i nije se nadao da će jedna vlast koja je nanijela toliko zla mnogim ljudima u svijetu samo i jednostavno nestati, nego očekuje da će se stvarno izmijeniti stanje u SAD. U tome je ključ problema i srž naše nade.

Niko pametan ne smatra dovoljnim samo to da padne jedna administracija kakva je bila ona Džordža Buša, nego da dođe do istinskih i to do veoma bitnih promjena u američkoj, a konzekventno tome i u svjetskoj politici, budući da Amerika na tu politiku presudno utječe.

Ono što je u svemu tome najvažnije nije ni ekonomska kriza, koja se u različitim komentarima pominje kao najvažniji problem nove američke administracije.

Ekonomska i finansijska kriza jesu veoma važna pitanja, ali daleko je važnije pitanje promjena one politike koja je dovela do krize, politike koja je utrošila hiljade milijardi američkih dolara na ratne poduhvate i obnovu natjecanja u ratnim pripremama, umjesto da je pokušavala stvarno rješavati najvažnije svjetske probleme.

Međutim, ono što je važno i što svijet svakako očekuje, a što je ujedno i jedini pravi put i ka ekonomskoj obnovi i obnovi produktivnog ekonomskog angažmana svijeta, jeste da se konačno shvati da jedna sila, ma kako moćna ona bila, ne može i ne smije sama da odlučuje o sudbini svijeta.

Nužno je stoga da se obnovi povjerenje u svijetu, a ne ovisnost svijeta o jednoj sili i njenoj politici i da se narodi i ljudi ne dovode u situaciju da se suočavaju sa rješenjima o sopstvenoj sudbini i sudbini svojih zemalja koje je donio neko drugi, a bez ikakve mogućnosti da oni sami na to utječu, da ih se ne pita o sudbini njihove zemlje i da se o njoj odlučuje na temelju moći i sile, jednostrano, a da se zatim za takva rješenja podrška iznuđuje daljim političkim i drugim pritiscima i ucjenama.

Isto tako bitno je da se svijet konačno oslobodi ideološkog projekta kojim se sva svjetska pitanja svode na jednostavne ideologijske sheme i unutar tih shema onda svrstavaju i ljudi i zemlje i cijeli regioni Zemljine kugle u vrijednosne kategorije koje jednima omogućavaju da žive, a druge osuđuju na propast.

Dok nije predsjednik postao Buš svrstavanje u svijetu je još i išlo linijom odricanja od sile i demokratizacijom koja je rezultat djelovanja unutarnjih snaga svake zemlje, uz podršku i pomoć razvijenog svijeta.

Taj razvijeni svijet, a prije svega najmoćniji njegov dio, nije se ponašao ideologijski i nije ljude i svijet dijelio na ljude zla, zemlje zla, zone zla i nije takvim kvalifikacijama određivao ujedno i zone slobodne političke, ekonomske, obavještajne i vojne intervencije u cilju uvoza demokratije silom oružja i izazivanjem ratova koji beskrajno traju i nikada nisu ništa riješili.

Svijet, umjesto da se nakon pada komunizma i početka procesa organskog razvoja demokratije u najvećem dijelu svijeta odluči za mirni proces uranjanja socijalizma u kapitalizam, razvoj zemalja represije i oskudne demokratije u stvarnu demokratiju i stvaranje jednog mnogo sigurnijeg i pravednijeg svijeta, pošao je putem nasilnog demokratiziranja dijelova svijeta i razvio ratnu strategiju koja nema izgleda da donese pobjedu, ali i ako bi donijela pobjedu, niko ne zna šta bi sa tom pobjedom.

Stoga je pred novim predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država nešto što je mnogo više nego li samo ispravak neuspjele politike. Jedna politika koja se pokazuje kao silno neuspjela, politika koja je otvorila toliko polja konfrontacije bez ikakvog izgleda da se dođe do kraja sukobima i do rješenja problema za koje se mislilo da se tim konfrontacijama rješavaju, morala je pasti. Da se to nije dogodilo, bila bi to prava katastrofa.

Ali je i Americi i svijetu nužno mnogo više od jednostavnog pada jedne loše vlasti, jedne vlasti predrasuda i zabluda, jedne vlasti sklonije sili i nezakonitostima nego bilo čemu drugome. Amerika i svijet, sudeći prema tome kako su najbolji ljudi u svijetu pratili sve što se zbivalo od prvog Bušovog mandata, a posebno od ovog drugog ratnog mandata, očekivali i očekuju proces stvarnih promjena.

Prvo, očekuje vraćanje Amerike sebi i svojim demokratskim izvorima.

Drugo, očekuje da se priznaju neke bitne i kardinalne greške i učini napor kako bi se ispravile i ublažile njihove najteže posljedice.

Treće, iščekuje da Amerika postane lider stvarnog napretka, a ne napretka u razvoju ratnih planova i naoružavanja, svrstavanja u vojne paktove i proizvodnje prijetnji bilo kome na ovom svijetu.

Četvrto, očekuje da se Amerika stvarno a ne politički angažira na rješavanju najbitnijih svjetskih pitanja, kao što su pitanje otopljavanja, rapidnog osiromašenja svijeta siromašnih, likvidacije pandemijskih bolesti i osiguranja povoljnijeg socijalnog miljea onima koji će, ako ima bilo kakve moralne savjesti i realne svijesti, tj. ako ima zdrave pragmatičke misli, biti ključ rješenja svih svjetskih pitanja.

Svijet koji bude još više i za dulje vremena tako beznadno podijeljen na krajnje siromašne i krajnje bogate nema budućnosti. Svi apologeti biznisa, koji se pokazao sve samo ne racionalan i efikasan, štaviše pokazao se razornim čak i za jednu tako moćnu ekonomiju kakva je američka, jer je njegova narav gutača dobara drugih došla drastično do izraza upravo u administraciji koja se na njega oslanjala u punom smislu, moraju shvatiti i sa Obamom konstatirati da su oni radini, umjereni u željama i ostvarenjima, oni zdravi i socijalno osmišljeni i povezani jedni sa drugima osnov svakog napretka, a oni koji su manipulirali sa masama tuđeg novca, dobara i truda ne mogu svijetu ništa dobra donijeti osim konačnog kraha sistema koji ih podržava. 

Obama je nada, nadamo se ne i uzaludna kao tolike druge. 

Najčitanije