Vidite, gospodine predsedniče, situacija je ovde jako teška. Ja sam jutros obišao malo naše položaje i to ništa ne valja
- Jesi li siguran da se ovo ne snima?
- Siguran, lično sam proverio.
- Da ne izađe opet sutra u nekim novinama, shvataš... ili na Haškom sudu, nekakvi dokazi o saradnji Srbije i Republike Srpske, kako ono oni zovu to... zločinački poduhvat. Samo nam to još treba.
- Razumem, gospodine predsedniče.
- Ako te sutra ko pita, mi o ovome nismo razgovarali, to ti je jasno?
- Jasno.
- Dobro, reci sad šta ti treba?
- Vidite, gospodine predsedniče, situacija je ovde jako teška. Ja sam jutros obišao malo naše položaje i to ništa ne valja.
- Ajde?!
- Mi jedva sad držimo nekako sve na okupu, ali bez vaše pomoći nemamo nikakve šanse. Svi me pitaju, svako malo neko pita: "Kad će pomoć?"
- Koliki su gubici?
- Za sad preko sto... biće i sto pedeset.
- Polako, smiri se. Mi Srbi moramo da se držimo, kad smo mi okrenuli leđa braći sa druge obale Drine? Samo sloga Srbina spasava, jel' tako ili nije?
- Tako je, gospodine predsedniče.
- Reci, šta ti treba?
- Ja sam razgovarao sa Nebojšom i sa ljudima na terenu i svugde je isto. Nedostaje ljudi, mi ne možemo da povatamo ljude, to je strašno. Mi smo imali jedan kolegijum i naša je procena da nam treba negde oko deset hiljada dobrovoljaca da nekako ovo izguramo.
- Deset hiljada? Ja toliko nemam da dignem svu vojsku!
- Znam, gospodine predsedniče, ali ako možete da vidite sa svojima, da nam pošaljete sad negde četiristo-petsto dobrovoljaca, za početak.
- Petsto ljudi?
- Da. Sad nam je najkritičnije, da rasporedimo snage oko sela, tu očekujemo glavni udar.
- Ja mogu to da sredim, ali tebi je jasno da to zvanično ne ide preko mene?
- Dabome, razume se...
- Jasno ti je i da, ako mene pitaju ovi iz Evrope, ja moram da kažem da nemam ništa s tim. A i kod kuće će da mi jebu kevu, jedva ovde nekako držim situaciju pod kontrolom, pa još da se bakćem sa vama. Nemoj da se ljutiš, sami ste se u to uvalili. Da ste slušali mene... ali dobro, džabe sad. Reci, do kad ti trebaju ti dobrovoljci?
- Do leta, do kraja juna meseca, najkasnije.
- Jel' trebaju neki obučeni ljudi, ili...
- Ne, ne...
- Materijalno-tehnička sredstva i to?
- ...Ne, imamo mi ovde sve, sad smo otvorili i centar za obuku dobrovoljaca. Samo vi pošaljite ljude.
- To računaj da je sređeno, sazvaću sjednicu Vlade koliko sutra. Kako se vi držite, jel' moral na nivou?
- Šta da Vam kažem, narod se boji, tamo već mašu zastavama sa slovom U, a priča se, mi imamo obaveštajna saznanja da međunarodna zajednica ovde sprema da razmesti oko osam i po hiljada ljudi, tako da...
- Jebeno, a?
- Jebeno, gospodine predsedniče. Ali kao što sam juče rekao mojima: mi ne smemo dozvoliti da nas se sutra naši potomci stide. Ako mi sad ne bismo uspeli, to bi bila velika sramota za ceo srpski narod, istorijska sramota.
- Tačno. Drina ne bi mogla da nas opere.
- Lepo ste to rekli.
- Hvala, Vlade. Znači, petsto volontera. Kad si rek'o da počinje ta Unezverij... Unezver...?
- Univerzijada, gospodine Dodik. U julu mesecu.
- A za gubitke, koliko si ono rek'o da su gubici?
- Biće sto, sto pedeset miliona evra, kako sad stvari stoje.
- Ajde, vidjećemo da i to nekako riješimo, da prebijemo onaj dug. Predložiću na Vladi. Al' nikome ni riječi, jel' to jasno?
- Razumem, gospodine predsedniče.