Tranzicija vlasti nije pravo ni dovršena, a idila politike i medija već je prestala. Pošto su izgubili zajedničkog protivnika, bivšu vlast koja sad prelazi na poziciju prezrene opozicije, novinari se bacaju na nove vlastodršce.
Nemaju pravog štofa, niti opću ideju za osporavanje, ali se hrabro, u gomili, bacaju na manje grupe izoliranih predstavnika novog režima, kad se ovi u ceremonijalnim prilikama pojave da održe konfrenciju za štampu i javnosti pokušaju obratiti velikim riječima, kao da kampanja još traje, samo što to odmah završi teškim nesporazumom, budući da medijski paparazzi ne žele slušati govorancije, nego istjeruju temice koje će plasirati na uvijek gladne deskove televizija i portala gdje se "attention span", vrijeme koncentracije na problem, mjeri u sekundama. Svakog političara odmah treba obraditi i tipizirati, smjestiti u jedan od odjeljaka - Good, Bad or Ugly. "Dobar, zao, loš", to su glavne kategorije. Sve u skladu s tezom koja je etablirana u doba "zrelog sanaderizma" - "svi su političari isti", pa im treba i pristupiti na jednak način. Što, nisu se još uhodali? Tim bolje…
Nekoliko dana prije izbora, tvrtka Ratimira Čačića, "Coning", dobila je četiri milijuna kuna kredita od državnog "Croatia osiguranja". Odmah se rodila sumnja da to Ratko vrti neku svoju šemu, ili se sadašnja uprava državnog osiguravatelja pokušava s njim utaliti pa spasiti svoja direktorska mjesta. Čačić je prvo mirno objasnio da od 2000. ne upravlja svojom tvrtkom (povjerio ju je advokatima, a vodi je njegova žena, vrlo sposobna ženska niskog javnog profila), a zatim da je kredit bio osiguran uz adekvatne bankanske garancije na devet milijuna. Iznerviran vlastitim pretjeranim strpljenjem i razlošnošću, odmah je potom planuo i grmnuo na novinarku koja ga je bušila pitanjima na konferenciji za štampu u predvorju predsjedničke palače na Pantovčaku, gdje su se Čačić, Jakovčić i Hrelja, pojavili u pratnji Zorana Milanovića, koji je došao po mandat. Stajali su iza njega, poput zbora koji solista prati pucajući prstima i u glas pjevajući "Du-e, du-aaa…". Krenula je svađa kao na placu. Jadna novinarkica se rasplakala. Ratko je usisao sedam tisuća kubičnih centimetara zraka u pluća i nadnio se nad nju kao Godzila. Istoga dana reagirao je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva posebnom izjavom, tražeći da se političari ponašaju fino i demokratski. Zagrebački Clochemerle. Farsa…
Zašto je Zoki kao mandatar k Josipoviću uopće vukao tu trojicu zborista iako se lider penzionera, koji nema ambicija da uđe u vladu, želi što prije izblendati na diskretniju poziciju u vlasti, a istarski župan Jakovčić ne pokazuje nakanu da napusti svoja vinorodna područja kako bi se ovlačio po zagrebačkim daljinama "meglenim i kalnim"?
Naravno, cijela je predstava bila upriličena upravo zbog Ratka, pošto je bitno da se on, onako slab na živcima, ne osjeti zanemarenim, relegiran u drugi plan. Kao što je Marlon Brando posavjetovao Al Pacinu u "Kumu" - "prijatelje i neprijatelje uvijek zadrži u svojoj blizini…" No, bez obzira na te političke finese, iliti, hrvatski, ujudurme, valja primijetiti da u ovom slučaju nije bio problem Ratko, nego - novinari.
Ratko može biti i ovakav i onakav, ali nije priglup. Njegova građevinska firma "Coning" (koja je propala, kao i sve građevinske firme, pa se njegova Hrvatska narodna stranka morala izdržavati prilozima ljudi za koje bi bolje bilo da su stekli manje zasluge), sigurno će procvasti kad pokrene infrastrukturne investicije u prometu i energiji (zbog čega je i doveden u vladu, jer se u te stvari razumije). Prema tome bilo bi smiješno da se odmah dezavuira nekom sićom - pa nije Ratko prosječni hadezeovski funkcioner koji bi rođenu majku prodao za hiljadu eura, svotu što se redovno podizala na stranačkoj blagajni, pa oni koji su sad u tome uhvaćeni, tvrde da su novac uložili u izgradnju crkve u svom rodnom selu - kao da je kriminal manji ako uzimaš iz tajnog fonda što se puni krađom iz blagajne javnih poduzeća pa daješ mjesnim popovima kako bi te na izborima protežirali?
Tezu da su "svi političari isti", pa prema tome da kradu na isti način, razvijena je u laboratoriju Hrvatske televizije, gdje je idejnu kuhinju desetljećima vodila Hloverka Novak Srzić. Ona sama ondje je zamjenjivala tri spodobe koje je u prvom činu drame susreo u šumi i nad kotlom zatekao Macbeth. Hlo je trenutno pod istragom USKOK-a zbog uzimanja mita, iako se, zapravo, radi o nečem puno bitnijem… Glavna urednica Televizije bila je dio hadezeovske državne korupcijske sheme, koja je medije podredila kriminalnim intersima stranke i njenog vodstva. Pojedinačne pljačkice, miljunčić tu i tamo, pritom su posve beznačajne - bitno je sagledati cjelinu operacije koja se, po kvalificiranom uvidu u analizi nedavno objavljenoj u jednoj važnoj knjizi (Dražen Rajković: "Kako je Ivo Sanader opljačkao Hrvatsku") kvantificira kao "šteta za državni budžet od oko 82 milijarde kuna u razdoblju od šest i pol godina njegova mandata". Protupravna korist tu je tipično oko dvadeset posto, što znači da je Sanaderova korupcijska hobotnica godišnje isisavala iz državnih fondova otprilike 400 milijuna eura kao mito za protagoniste ove velike pljačke! Tko poznaje balkanske prilike i stanje u regionalnoj ekonomiji, svjestan je da to nipošto nisu pretjerane brojke.
U praćenju političkih procesa, novinske i medijske kuće bile su u doba sanaderizma osujećene sustavnim ograničavanjem, diverzijama i potkupljivanjem. Kad je pao Sanader, prestala je totalitrana kontrola i lavovi su prožderali dresere. No, razorena je ekonomska baza nezavisnog žurnalizma, izgubljena novinarska ekspertiza, koja se ne može nadomjestiti slobodnim blogerajem na Internetu i ogovaranjem po Facebooku. Hrabrost predstavnika štampe stoga sad glume razne televizijske vedete i komentatori na webu koji moraliziraju, zakeraju ili se hvataju nekih perifernih detalja. Dok je bio u opoziciji, Ratku je, naravno, odgovaralo da ga neka novinarska zabadala propituju o trivijalnim, očiglednim pojavama nemoralne politike jedne vlasti koja se raspadala pred našim očima, ali kad je i sam došao u vladu, shvatio je da u zboru krešrtalica noružanih kamerama i mikrofonima, neće naći kvalificirane sugovornike. Da, postoji nekoliko ozbiljnih novinara, ali u sadašnjoj medijskoj praksi, oni još nisu našli svoje mjesto, koje nadasve ovisi o izdavačima. Ti imaju zasebne, sožene interese. A koalicija u predizbornoj kampanji nije formirala gremij ljudi s kojima će komunicirati kao s kvalificiranim predstavnicima javnosti, nego su išli osobnim kanalima, što se može donekle pripisati defanzivnom doktrinom kampanja, koja se, uostalom, kao takva, pokazala veoma uspješnom. No, istodobno je to znak političkog autizma, te amaterizma koji će valjda prevladati. Hoće li nova vlada naći direktora komunikacija koji bi mogao suvereno općiti s medijima, možda ne baš kao Alastair Campbell, svemoćni "drugi čovjek" Tonyja Blaira (danas se, zapravo, sve drugo čini nedovoljno efikasnim), ili će još neko vrijeme voditi čarke sa slobodnim strijelcima, dok ne prevladaju u duštvu i steknu kontrolu nad javnim poslovima što onda takve ispade onemogućuje?
U pozadini se, zapravo, vodi velika borba za poziciju medija u društvu. Nova vlast neće moći kontrolirati scenu kao HDZ dok se oslanjao na mrežu ilegalnog utjecaja, koju su uz ostale servisirali Hloverka Novak Srzić i šef Sanaderova kabineta Ratko Maček (optužen u aferi Fimi Media). Milanović to neće ni htjeti, pošto koaliciju ipak ne sačinjavaju najgori primitivci i razbojnici, šljam kakav se nakupio na rukovodećim položajima dok je šef pljačkaške bande bio sadašnji "državni neprijatelj br. 1", bivši premijer Sanader.
Čini se da, istodobno, hrvatski oligarsi uz pomoć banaka koje ih podupiru, pokušavaju preuzeti medije, ali samo zato da zaštite svoje interese i malo oslabe vlast, a ne da bi jačali konkurenciju. Od nje ništa ne očekuju, budući da je HDZ, jedina opozicijska stranka što je ostala na sceni, kriptofašistički revolucionarni pokret pun ljudi koji se protive europskim integracijama, tekovinama mejnstrimskog zapadnjačkog liberalizma, uključujući kapitalističke institucije, te sekularno društvo ravnopravnosti i tolerancije. S takvima banke ne mogu napraviti posao. Uostalom, veliko je pitanje hoće li im preuzimanje medijskih kuća finalno uspjeti, jer se sam bankarski sektor strahovito klima. Osim toga, vlast je jedna, dok financijskih institucija ima više, iako se ona najveća ranije bila etablirala kao Sanaderov dvorski opskrbljivač skupim novcem.
Medijsku scenu sačinjavaju televizije i novine medijskih kuća koje su na tržištu izložene uvjetima što ih vlast može proizvoljno kontrolirati. Novi ljudi na vlasti još ne poznaju poluge utjecaja, a i ne vidi se kakvu će oko toga politiku voditi. Stoga će još neko vrijeme trajati čarke, predstava demokracije u selu Mrduša Donja, općina Blatuša, svađe koje se zasnivaju na tome što novinari misle da su svi političari pokvareni, a ovi o njima da su glupi. U stvari, ni jedni ni drugi nisu do kraja u pravu, a često je i obrnuto.