Imam novu, fiziognomsku hipotezu oko političkog biheviorizma a biheviorizam je, po rječničkoj definiciji, "teorija kojom se ljudsko i životinjsko ponašanje objašnjava navadama, ne uzimajući, dakle, u obzir misli i osjećaje..."
Ukratko, uočio sam upadljivu sličnost između predsjednika Mesića, Hrvoja Petrača i Ive Pukanića - sva trojica imaju čekinjastu kosu, koja se ne može začešljati, nego štrči u svim smjerovima, klasični `ježek`, koji, naravno, svakome od njih sasvim drugačije pristaje, jer je Stipe u zadnjih petnaest godina zbilja usvojio maestralnu državničku pozu simpatičnog starog momka, Petrač se tek malo pogružio, ali se inače, muževan i visok, drži uspravno, kao čovjek s istinskim uličnim legitimitetom, dok je Puki, onako, gurav, malešan i okrugao, kao Mini-me, smanjeni model toga njegova Austina Powersa, zagrebačkog `kontroverznog biznismena`, kako mu tepa `Nacional`, pravomoćno osuđenog na šest godina robije...
Ali, zapravo nisam mislio o tome nagvaždati - slični, pa slični i tako svudilj, nego moram napisati riječ-dvije o tužnom usudu novinara, što s Pukijem, naravno, nema nikakve veze: toga uglednog izdavača koji se po Zagrebu vozi u `Audijevu` džipu, na konferencije o ulozi medija na Balkanu poziva Konrad Adenaur Stiftung. Konrad Adenauer bio je smjeran katolik, desničar, no nadasve građanski ispravan čovjek, pa mislim da se okreće u grobu kad vidi s kim njegov Štiftung na Balkanu sadi tikve. Istodobno, odlučio sam da ni riječju ne spomenem suđenje s Radeljakom koje sam prošloga petka imao u Zaboku.
Ova suluda država dopušta svakom besposličaru da abuzira čedne novinske pisce, pa ih godinama vuče po zametnim sudovima, bez ikakvog rizika da će, bude li tužba na kraju odbačena, morati pružiti satisfakciju za svu nepotrebnu gnjavažu... Suludo ministarstvo pravde je, naime, umjesto da potakne efikasnost sudovanja, produžilo zastaru sa četiri na šest godina, a nekoliko stotina tisuća neriješenih slučajeva, umjesto da ih riješe, poslali na druge županijske sudove, koji će se sad godinama natezati s tom materijom s kojom nemaju nikakve veze.
Gotovo je četvrtina slučajeva u milijunskom `repu` koji čeka pred Općinskim u Zagrebu - bezvezno natezanje oko kleveta, uvreda i svađa, oko toga što je tko kome rekao, prišio, nabio na nos, napisao i potvorio, pa ljudi, umjesto da pišu demantije novinama, daju uvjerljive odgovore i ispravke, koje istinski škode kredibilitetu lažljivih novina, te vježbaju pismenost, dižu tužbe, koje paraliziraju pravosudni aparat. Klevetu valja progoniti privatno, parnicama koje podigneš o svom trošku, pa potražuješ ozbiljan novac ako ti je nanesena stvarna šteta, umjesto fiktivne `duševne boli`, jer te za ono što se objavi u novinama do kojih ne držiš, ne boli duša, nego sasvim druga stvar. Kad bi me napali u `Daily Telegraphu`, zaista bih se uzrujao, a kad me carinik na Vinjanima Donjim pogleda preko `Nacionala`, pa žovijalni dobaci: `Čitam, čitam`, ja mu se osmijehnem i kažem: `Ah, ti novinari, pa znate...!` A novinari s tim, naravno, nemaju veze - to se ja ulagujem prostoti.
Novinari su heroji - ne svi, ali ni u jednoj profesiji nisam vidio toliko hrabrih, ludih, zajebanih, pametnih, nesebičnih, dubinski samozatajnih ljudi - iako su, naravno, svi istodobno sujetni do ludila, ali samo oko autorskih pretenzija, u smislu - `ja sam to prvi otkrio!` i, `nisam li ja o tome pisao još onda!` Smioniji od pilota, privrženi pravdi više od advokata, u svoju javnu misiju oni vjeruju puno više od političara. Moralniji su od popova.
Da nisam savjetnik, volio bih biti novinar! I onda, grdno bih nagrabusio... Evo, kao Mišo Vasić. Zove me Senad Avdić i kaže - Otac mi je umro, pa je tjedan dana promaklo da nisam uopće polovio što se događa, kad vidim, tjeraju iz tjednika `Vreme` Miloša Vasića! Zaista, još kad sam prošle godine dolazio u Beograd, govorili su mi prijatelji: `Žare je odlepeo!` Žare je Dragoljub Žarković, glavni urednik, direktor i neka vrsta vlasnika tjednika `Vreme`, na neproničan način svojstven tim antirežimskim liberalnim glasilima koja su dugo, na intrasparentan način, primala međunarodnu pomoć.
Dakle, na prošlim izborima za parlament, Žare je odjednom stao podržavati Koštunicu. Ne kao urednik - svi su drugi pisali kao i inače, što su htjeli, ali on sam je, na početak lista, natandario neki svoj komentar, u kojem je svaki tjedan upozoravao kako Koštunicu ne treba potcjenjivati. I, za razliku od `Ferala`, `Vreme` se stalo puniti oglasima. Te objave neki prilog o osiguravajućim društvima te separat o čemu drugome, i mnoge se firme učlane...
Dotle Vasić i dalje po svome, loži oko suđenja Đinđiću, na liniji knjige (`Atentat na Zorana`) koju je objavio prije dvije godine pa pokazao kako je zavjera imala puno širi politički kontekst, jer su u njoj, na neki način, sudjelovali i šef KOS-a general Aca Tomić, i šef DB-a Rade Bulatović, oba pripadnici užeg domaćeg kružoka i `kuhinjskog kabineta` dr Voje Koštunice, koji te likove prima u svom nečuvanom dvosobnom stanu na Dorćolu, odakle njegova žena svake večeri vodi džukca u šetnju, bez pratnje snagatora u lister-odijelima i s federom u lijevom uhu.
U vezi sa suđenjem, Mišo je u `Vremenu` redom rušio svaku antiteoriju koja bi se pojavila u beogradskim tabloidima, gdje nema oglasa kao ni u `Feralu`, jer imaju tajne sponzore - teoriju da je Đinđića, zapravo, ubio `drugi metak`, pa da je, u stvari, ispaljen `ledeni metak`, pa da su bila `dva snajperista`, pa da Kriminološki institut u Wiesbadenu koji je vještačio nije dobro objasnio fenomen jeke i zakašnjelog `zvučnog uadara`, što upućuje na `drugi metak`, i sve takve neke bijesne gliste i ludorije, koje su trebale unijeti zbrku i ekskulpirati pukovnika Zvekija, s radio-odzivom `Zmija`, snajperista `Crvenih beretki`, koji je ležao gore u stanu u Gepratovoj ulici, sa specijalnim `Heckler und Kochom` koji je služba Frenkija Simatovića, Miloševićeva policajca, u svoje vrijeme i poručila za ovakve potrebe.
Dok su tabloidi uzimali u zaštitu herojske atentatore, Koštuničin ministar unutrašnjih poslova, koji se u mladosti istakao time što je obijao kioske, puno je napravio da se kompromitiraju `bezbednjaci` koji su sudjelovali u antikriminalnoj operaciji `Sablja`, što je poslije ubojstva Đinđića provedena među klanovima koji su s `beretkama` kooperirali oko droge i drugih lijepih stvari. Zatim je posmjenjivano mnoštvo sudaca, a u novinama zdrav razum izvrgavan je ruglu, kao i svi oni koji bi upozorili na elementarne, bjelodano vidljive odnose i činjenice...
Mišin glas dizao se iznad sveg tog ludila, buke i bijesa grozomorne metropole u kojoj caruju tabloidne fantazme - ali ne za dugo, odnosno, dugo, ali ne i vječno - jer njegov list koji je preživio Miloševićeve specijalne efekte i najezdu plaćenih ubojica na beogradski asfalt, naposlijetku nije mogao preživjeti navalu plaćenih oglasa i specijalnih marketinških priloga, s kojom će `Vreme` polako prerasti u srpski `Nacional`. To je počelo čim se Žare jasno deklarirao kao Koštuničin iskren poštovalac, pa postao prihvatljiv provladinom biznis-lobiju deesesovske polarizacije.
E, kad se samo sjetim kako sam mu u idiličnoj vrtnoj restauraciji iza zgrade redakcije, dok je za susjednim tolom sjedio general Nebojša Pavković, pobjednik u posljednjem srpskom mitskom boju na Kosovu, objašnjavao da, ako želi opstati na tržištu, mora napustiti striktno političko-policijsko-obavještajni profil, pa malo ući u biznis-teme, osvrnuti se i pogledati što se sve, zapravo, događa u društvu. Nisam mislio da će to ovako ispasti! Nikad ne misliš... I nagrajisao Mišo, sutra će i Dejan Anastasijević kojemu je grupa bandita ubacila u stan bombu, pa je njihov advokat još nedužno primijetio da on sam `kad bi obrađivao slične teme, nikad ne bi s obitelji stanovao tako nisko, u prizemlju...`
Znači, ostat će samo genijalni kolumnist Ljubomir Živkov, ali on je, nadasve, pjesnik, umjetnik, te naš Teofil Pančić, eks-Zagrepčanin, koji je ionako nadasve kritičar, književnik. I to ti je, manje-više, čitavo `Vreme`, jer Žareta, koji je odlepeo, ne računam. Toliko je utanjio taj mršavi, neznatni čovječuljak, da se, zapravo, pomalo izgubio, rastvorivši se u beogradskom smogu. Ostat će, naposlijetku, samo legenda. Ali to nije malo: uz zemlju izlazećeg Ferala, zemlja u kojoj je isteklo Vreme...