Pravo da vam kažem, očajna sam što starim. Sve sam sentimentalnija, sve me više pogađaju majmuni, koji, tek što ih stvoriš, tj. izevoluiraš u ljude, postanu gnomovi i hijene, puna mi kapa (jer iz anatomskih razloga ne mogu da napišem jednu drugu, adekvatniju riječ) kretena koji se preko noći ufuraju da su face, a do juče su bili niko i ništa.
Dosadilo mi da iz godine u godinu čekam da kreten ponovo bude dobri stari kreten, jer ih je brate, sve više i više, mada što jest jest, i brže propadaju. To valjda ide jedno s drugim. Taj reciprocitet mislim. Ili se ja tješim?
Nervira me što se svi nerviraju što nemam profil (jer više volim anfas u anfas) na Fejsbuku i što jednostavno neću da budem voajer, a bogami ni egzibicionista, što me ne pali da "lajkam" (a tek ta izvedenica od engleskog "like"- sviđati u lajkanje.., miiislim, ludilo) tuđe fotke u pozi kraj palme, za šankom, na biciklu, u šetnji sa ljubimcem, što dvonožnim, što četveronožnim, u novoj haljini, u zagrljaju sa slučajno iskadriranim kojekavim selebritijem, jer mi je i balkanskih selebritija takođe puna kapa. Naši selebritiji su otprilike kao fićo u garaži ferarija. Ni kubika, ni snage, dizajna, ni vuče, samo naljepnica čika Enza Ferarija. Džaba slikanje.
Nervira me kad mi spočitavaju da sam član neke stranke ili partije, a ja nikada nisam bila nijedan član nijedne stranke ni partije. A oni jesu. Više puta. I u više partija. Kako me to tek nervira.
Nerviraju me reklame za namještaj. Sve same kuhinje, džakuziji, lampe, stoličetine, lusteri, fotelje, cipelari, rolo ili ameriken ormari, nosači plazmi, staklene vitrine.., a nigdje police za knjige! Čim se ne reklamira, znači da se i ne traži, to jest ne kupuje. Dakle, ne čita! Neće knjiga bez police. Ako neko misli drugačije, neka me slobodno demantuje. Častim kožnim trosjedom! I neka mi niko ne spominje stolare. Oni me odavno više ne nerviraju. S njima sam ja završila.
A kako me samo nerviraju oni koji tvrde da će izumrijeti novine! Jeste li vi primijetili te idiotarije? Kao, novine su najneuticajniji medij, prevaziđene, netiražne, prosto otpisane. Nisu više in, tj. nisu moderne. Pa arhaične, staromodne, finansijski neodržive. Svi štampani mediji ima da se presele u računare, pa dabl ve, dable ve, dabl ve i adresa. Izvoli čitaj.
A gdje je tu, moliću lijepo onaj miris hartije i štamparske boje? Plus miris tek skuhane kafe? Gdje je ono kreni od posljednje stranice, pa lagano sa čitulja, na male oglase, sa malih oglasa na sport, sa sporta na reklame, sa reklama negdje na pisma čitalaca, negdje scena ili recepti za ručak, plus ukrštenica, ili feljton, al' se stigne do kulture. Ja dalje i ne idem. Kad čitam naopačke.
Ma, nema šanse da izumru novine. Samo kad se sjetim "Vesele sveske", "Politikinog zabavnika", "Malih novina", "Mikijevog almanaha", "Stripoteke", "Mirka i Slavka", "Komandanta Marka", "Zagora", "ZOV-a", "Trećeg oka", "Arene", "Alan Forda", "Glasa", "Politike", "Duge", "NiN"-a, "Ilustrovane politike", "Bazara", "Praktične žene", "VEN-a", "Burde", "Džuboksa".., i mali milion drugih štampanih naslova, koji su vagonima iskrcavani u moje djetinjstvo, mladost i život. (Moram biti poštena, pa spomenuti i "Komunist" jer je cijela nacija, pa i moja, bila pretplaćena na isti. Sloboda narodu!).
Neću da vjerujem da ičiji život sutra može da bude zamisliv bez novina, stripova ili bez časopisa.
Novine su čudo. I ne samo za čitanje, nego i za mnoge druge namjene.
Novinama se na primjer može potpaliti vatra, mogu se prati prozori, može se ubiti muha, mogu se umotavati razno razni predmeti kad je u pitanju preseljenje ili krečenje. Svi dreseri svijeta svakog će novopečenog vlasnika kućnog ljubimca podučiti da novinama i samo novinama smiju da udare malog psića, jer tako najbolje zapamti da je udarac korekcija ponašanja, a ne nasilje. I nikad više ne trga tek zasađene bogumile, maćuhice ili lepe kate. Božure da i ne spominjem.
Od novina se može napraviti kapa, brod, a može i ždral ili cvijet, ko zna tehniku origamija.
Nema tog jajeta koje će puknuti kad se dobro ušuška u gradsku ili region. Ma, u bilo koju rubriku. A ako jaje slučajno padne na pločice, ništa truleks, samo novine.
Novinama, kad se dobro isprevijaju, može se učvrstiti klimav sto. Kad se prostru, nad njima se može presađivati cvijeće, pogotovo kad je mali stan, a nema se ni balkon.
(Pokušala sam peglom i novinama skinuti fleku od voska sa stolnjaka, ali ne ide –- jest da se skine svijeća, al' se oslika tekst. Ne daj Bože čitulja. Zato ne preporučujem.)
Novine mogu 'ladno poslužiti i za upućivanje anonimnih pisama. Isjeckaš slova, polijepiš, pa u sanduče. Obilje je mogućnosti. Pogotovo prijetećih, tipa: SreDiću JA tEBe kao i onoG pReThodnoG, ili kobajagi dobronamjernih: TvOj MUž koRISti vIJAgrU i KuPiJo JE lJubavNIci STan. I, onda čekaš rasplet... Gdje? Naravnooo, u novinama ! Crna hronika.
Ali da se vratim na osnovnu stvar. Novine su najbolje za čitanje. Čitanje, čitanje.
Kako god razmislim, ja se i družim samo sa ljudima koji ne mogu zamisliti život bez dnevne štampe, pa i u Makarskoj, dok se odmaraju, zbog nasušne potrebe kupuju i "Jutarnji" i "Nacional", ili u Budvi crnogorsku "Pobjedu", da ne nabrajam. Sve je jasno i razumijemo se... Svaka čast portalima, e-izdanjima, stoji, ali sa novinama u rukama svijest o svijetu je drugačija. Obožavam novine.
One uopšte, kako to mnogi misle, ne žive samo jedan dan. Naprotiv, novine su sjajne i za arhiviranje. Tekst lijepo sačuvaš u album, pa eto dokumentacije. Ili dosijea, svejedno. Što je bilo u novinama, bilo je. U vazduhu, tj. eteru, što jest jest brzo nestane. A i prekratko traje. Sve ovo se naravno odnosi samo na ozbiljne sadržaje. Ne na medijske selebritije, koji žive u oblacima i medijima na struju. Za 15 minuta slave.
Konačno, samo se u novinama može (na)čitati između redova. Ko umije.
Živjele novine!!!