Što je pak politička doktrina dr. Zorana Đinđića? On se oslanja na Zapad, ali na Njemačku i Europu, dok u Americi uopće ne dobiva podršku - takvi likovi ne prolaze dobro u State Departmentu. Nije on Karzai, ne traži pokroviteljstvo, a stvara vlastitu mrežu kapitalista-oligarha, pošto se nije naslonio na banke i multinacionalke koje bi mu mogle pružiti političko jamstvo.
Filozof dr. Zoki zapravo se ne razumije u real-politiku; on samo stišće gas, a u istočnoj Balkaniji definirano je geostrateško rješenje koje se neumitno provodi već petnaest godina, bez mogućnosti improvizacija. Veliki problem s Miloševićevim mini-imperijalizmom riješen je pretvaranjem u nekoliko manjih tako što je srpski korpus raspodijeljen na četiri suvereniteta (ta je šema već zadana srpskim grbom). Uspostavljene su zasebne države u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori i na Kosovu. Rumunjska, Bugarska i Grčka ušle su u NATO, a ostale susjedne zemlje u Partnerstvo za mir. To se, još iz doba Georgea Kennana, ambasadora u Beogradu i autora te izvorno hladnoratovske doktrine, zove Containment (izolacija). Srbija, Kosovo, Albanija i Makedonija bit će pod nadzorom američke politike. Zoki Đinđić tu se ne uklapa - ne razumije on do kraja i ne priznaje te odnose, on zapravo nije strateg, nedostaje mu vizija, ili oportunizam, iako pragmatično kombinira pokušavajući ostati jedan korak ispred svih svojih neprijatelja. Ali, oni su previše brojni i kad postane jasno da premijer ne uživa bezrezervnu podršku "inostranog faktora", što znači da ga čuva još jedino bog, sve je spremno za njegovu likvidaciju...
Okupljanje protiv neograničene vlasti jednog reformista koji nema nikakva legitimiteta, osim što je brži, pametniji i bolji taktičar od svih svojih protivnika pojedinačno, počinje se politički realizirati na terenu dr. Voje Koštunice. Osim političara satelitskih parlamentarnih stranaka, tu su se, dakle, sjatili arhimandriti i protopopovi, umni akademici koji su se u doba komunističke tiranije proslavili pisanjem političkih kupleta po petparačkim novinama, uopće, dakle, uglednici nacionalisti, čuveni debeovci, smijenjeni generali, KOS-ovska inteligencija, u jednu riječ ona srpska elita koja je svojim ustrajnim djelovanjem zemlju uspjela isključiti iz modernih tokova, unazaditi za otprilike sto godina u odnosu na susjedna miteleuropska tranzicijska društva, a narod osiromašiti do te mjere da se čak i povratak u ustaški Knin srpskim ezuilma činio gotovo kao put u raj...
Sve je bilo spremno da Koštunica preuzme vlast - pokušao je dva puta izašavši na izbore za predsjednika Srbije, pobijedio u tri kruga - i ništa... Dr. Đinđić smjestio se u središte političke mreže, odakle sve kontrolira. I, pošto je Koštunicu skinuo s dnevnog reda, ustanovio je reformski savez s Milom Đukanovićem i Nenadom Čankom, liderima separatističke Crne Gore i autonomaške Vojvodine. Savez je uređen usvajanjem Ustavne povelje, ukidanjem preživjele Jugoslavije, te institucije njenog predsjednika. Poslije osnivanja te de facto konfederacije Srbije i Crne Gore, predsjednik se bira posredno, u saveznom parlamentu, što znači da je izbor šefa moćnog beogradskog aparata savezne administracije koja je gotovo netaknuta preživjela iz Titovih vremena, dao u "outsource", odnosno da ga dogovara sa svojim podgoričkim "manjinskim partnerom" Đukanovićem. Aparat ne afektira promjena političkog agregatnog stanja u onom skupštinskom ćumezu na kraju Terazija, ali ovo, to, je ozbiljan udar na establišment...
Na prethodnim neuspjelim izborima, Amerikanci su, kao i Đinđić, podržali Miroljuba Labusa, ekonomista, šefa Đinđićeva think-tanka G-17, koji je zaslužan za doktrinu i rane uspjehe srbijanske privredne obnove, ili, preciznije, za njen pomak od nule. Labus nije nikakav politički karizmatik, nego fin, kulturan momak, liberal koji je, međutim, osvijestio svoj značaj u sklopu "grčevite potrage za liderstvom", što ga je identificirala Vesna Pešić. Đinđić je podržao Labusa jer je Labus bio protukandidat Koštuničin, ali sigurno nije ni pomišljao da će G-17 postati stranka G-17 plus, koja pridonosi fragmentaciji srpske političke scene. Tu je politizaciju stručnjaka pak podržao američki ambasador, koji se također angažirao kod preobrazbe antimiloševićevskog Čedina studentskog pokreta "Otpor" u političku organizaciju. Samo je nedostajao kralj, a onda je i njega američki ambasador uveo u igru - princ Aleksandar Karađorđeviće počeo je primati apanažu od, navodno, šest milijuna dolara godišnje koje mu je uplaćivala grčka tvrtka "Hellenic Petroleum". Ona naftom opskrbljuje Šestu flotu. Kupit će je poslije ruski LUK-Oil, ali to je sve u skladu s džentlmenskom raspodjelom interesa na istočnom Balkanu - tu se Ruse ne nastoji posve isključiti iz igre, jer se u svim vitalnim pitanjima energetike i sigurnosti, pa čak i na periferiji, održava balans u duhu iskrene suradnje. Otkako je Rusija postala "prva zemlja kapitalizma", tome, zaista, ne stoje na putu bitne zapreke...
Dr. Đinđić, dakle, više ne uživa bezuvjetnu podršku Zapada, nego je Amerika politički investirala u neke njegove suparnike, pa čak pripremila jednu histeričnu soluciju, zapravo trik, ako ništa drugo ne uspije oko ustavne definicije vrhovništva - u džepu su držali kralja. Kralj i vojska, ako ne može drukčije, kao i uvijek u burnoj srpskoj povijesti...
Dok se atentat pripremao velikom novinskom kampanjom protiv Đinđića, ocrnjivali su ga kao političku pojavu nejasnog moralnog profila, osobu blisku nekim ograncima mafije, nadasve "surčinskom klanu", otcijepljenom od mafijaške centrale "zemunskoga klana".
Zagrebački "Nacional" mjesecima ga je pribijao na križ zbog veza s podzemljem, pa su on, slikoviti švicarski biznismen Cane Subotić i Milo Đukanović bili prikazani kao "balkanska veza" duhanske švercerske transverzale. Kao da tu operaciju nije zasnovao Milošević, a vodili je njegov sin Marko, njegov čovjek od povjerenja Mihalj Kerteš, te crnogorski agent Ratko Knežević sa svojim hrvatskim dobavljačima i partnerom Hrvojem Petračem. No, odmetnute službe drže na uzici pola beogradskih novinara i "assete" u svakoj beogradskoj redakciji, i svi tabloidi stali su dizati glas - "Đinđić ovo! Đinđić ono!" te šaptati "Koštunica ovamo... Koštunica onamo..."
Američki diplomatski ekspedicioni korpus vodi ambasador William "Free Willy" Montgomery, bivši pripadnik "zelenih beretki", koji se borio u džunglama jugoistočne Azije, među "montanjarima". Neki novinari obrazlažu da je po njemu Coppola kreirao lik pukovnika Kurtza u "Apokalipsi". On je na Đinđića sad počeo praviti strahovit pritisak da se obračuna s podzemljem, koje je još u doba Miloševića premrežilo cijelo srpsko društvo. Tada su najodurniji režimski priljepci postali vodeći srpski kapitalisti, a mafija, ulični gangovi, zavladali ekonomijom što je, za pet godina sankcija, dok je litra benzina u plastičnoj flaši Coca-Cole koštala pet maraka, iscrpla narod i pretvorila ga u masu očajnika, koji prilikom izlaska na birališta nepogrešivo bira fašiste, luđake, mitomane i ništarije. Amerikanci su, dakle, pritisnuli Đinđića da krene u obračun s mafijom. I on je, zaista, imenovao specijalnog tužioca te započeo istragu koja je lako pribavila dokazni materijal protiv nekoliko stotina gangstera. Bilo je lako jer su oni uvijek radili s policijom, za policiju i za političku vlast na svim razinama. "Pokupite poznate likove!", čuveni je šlagvort iz filma "Casablanca": "Round Up the Usual Suspects!".
(Sutra: Obračun sa podzemljem)