Kratko i jasno rečeno, za sto dana mandata Ivo Josipović je učinio više za normalizaciju i pomirenje u regionu nego Stipe Mesić za deset godina.
Kada je nakon pobjede na izborima ubjeđivao novinare, što domaće što regionalne, da će biti predsjednik drugačiji i od Franje Tuđmana i od Stipe Mesića, malo ko mu je vjerovao. Pogotovo u Bosni i Hercegovini.
A upravo je na politici prema Bosni i Hercegovini dokazao te svoje tvrdnje.
Zvanično Sarajevo jedno vrijeme nije imalo većeg prijatelja od Mesića. Zadnje dane svog mandata posvetio on je zemlji za koju je volio reći da se za nju bori još od 1993. godine, kada se sa Tuđmanom razišao zbog protivljenja njenom razbijanju na tri nacionalne jedinice.
Ali sve što je Mesić radio tih deset godina bilo je upravo podizanje međunacionalnih tenzija, odnosno njegov podanički odnos prema sarajevskoj političkoj eliti i deklarativno zalaganje za ukidanje Republike Srpske, političke odnose sa predstavnicima Srba iz BiH držalo je duboko ispod nule.
Čak je pred kraj mandata šokirao i hrvatsku javnost izjavama tipa kako bi poslao vojsku da "presijeku Republiku Srpsku kod Brčkog" ukoliko bi u njoj bio raspisan referendum o otcjepljenju.
Istina, Mesića ni dobar dio bošnjačkih političara zadnjih godina njegovog mandata nije nešto ozbiljno doživljavao, dok su ga hrvatski političari iz BiH u principu potpuno ignorisali jer su na svojoj koži najbolje osjetili rezultate njegove politike s obzirom na to da Mesić hrvatskom pitanju u BiH uglavnom nije pridavao nikakvu važnost. Ono za njega nije ni postojalo.
Sve bude pa prođe. Mesić nije dočekao da za svog mandata nekakva međunarodna sila ili arbitraža, koju je toliko puta zazivao, ukine njemu tako mrski onaj manji entitet i otišao u političku istoriju upamćen jedino po tome što je bio predsjednik dvije države: bivše SFRJ početkom devedesetih godina prošlog, i Hrvatske u prvom desetljeću ovog vijeka.
I ništa više osim njegovog napadnog salonskog antifašizma kojeg se sjetio u zadnjoj godini svog mandata posjećujući uglavnom srušene komunističke spomenike i dodvoravajući se još živim partizanima na njihovim skupovima pozdravima tipa "drugarice i drugovi". I to je to.
Za samo sto dana svog mandata Ivo Josipović je dokazao da je političar nekog novog doba, u kojem će promovisati dijalog, razumijevanje i međusobno poštovanje.
A to je upravo demonstrirao na politici prema Bosni i Hercegovini.
Posjetom Republici Srpskoj, kao prvi predsjednik Hrvatske koji je posjetio ovaj entitet, tokom koje se poklonio nevinim žrtvama u Sijekovcu, Briševu i Kozarcu, Josipović je pokazao da ima jednak pristup prema svima.
Zbog toga je srdačno prihvaćen i u srpskoj, i u hrvatskoj, i u bošnjačkoj javnosti. Za sada je jedini političar kome je to stvarno i uspjelo.
Istina da ovih dana na Josipovića pojedine desničarske partije i desno orijentisana javnost gledaju kao na veleizdajnika, nekog ko je izgubio sve lično i državno dostojanstvo samim činom što se poklonio srpskim žrtvama u Sijekovcu, odnosno ranije bošnjačkim u Ahmićima, ali je tačno da su one u velikoj manjini.
Danas politiku pomirenja Ive Josipovića podržava 65 odsto građana Hrvatske, dok je ne podržava 17 odsto.
Danas je Josipović najpopularniji političar u susjednoj državi, s ogromnih 77 odsto podrške građana. I to je ono najbitnije u njegovoj politici. Građani Hrvatske su spremni na pomirenje sa svojim susjedima.
Politički lideri Republike Srpske prihvatili su sa zadovoljstvom, čak i dozom nestrpljenja, pruženu ruku Ive Josipovića, znajući da su prošle godine politike ignorisanja, čak ponižavanja i negiranja, koja je stizala iz Zagreba a koju je promovisao Stipe Mesić.
Tačno je da je potrebno još dosta vremena dok se ne poprave stvari koje se stvarno jesu dogodile. Niko normalan ne može negirati zločine, rat, nesreću, izbjegle, nestale...
Ali mora se krenuti naprijed.
Posjetu Ive Josipovića Republici Srpskoj jedan anonimni forumaš na hrvatskom portalu prokomentarisao je riječima da se ne može zauvijek lagati svima, pa ni samome sebi.
"Bolje je reći istinu, priznati zablude i okrenuti novi list, ali ne zaboravljati, jer se inače iz začaranog kruga neće nikada moći izaći. Krive Drine se ne mogu ispraviti, one će zauvijek ostati krive, ali se bar može pokazati dobra volja da se nešto učini da te krive Drine ubuduće više ne rade još veće krivine.
Pritom je jako važno prvi pokrenuti stvari - najvažnija i najhrabrija ruka pomirenja je ona koja se pruža prva, jer takva ruka pokazuje svu svoju veličinu u odnosu na ruke koje još nisu pružene.
I nije pritom važno tko je 'više' kriv - nisu, doista, svi jednako krivi, ali se pokazuje da su ipak krivi svi!
Nažalost, još ima gomila jadnika koji sve to nikako ne mogu shvatiti. Ti isti primitivci su i doveli do pakla koji smo prošli - bez obzira na kojoj su se strani bili zatekli.
I zato, stvarni problem na ovim prostorima je jedino manipulacija, primitivizam, zatucanost, neobrazovanje i isključivost.
Treba se, zato, iznad svega izdignuti i krenuti naprijed. Ovce samo neka bleje, možda će na kraju ipak nešto i doprijeti do njihovih ograničenih mozgova".
Ovaj komentar, kao i posjeta Ive Josipovića Banjaluci, njegovo obećanje da će vrlo rado doći opet, ulijeva toliko potrebnu nadu da su rat, sukobi, netrpeljivost konačno iza nas. I da će nam djeca živjeti u miru.