Kad sam nedavno napisao komentar u povodu smrti lidera socijaldemokratije u Hrvatskoj Ivice Račana, nisam ni pomislio da ću uskoro imati priliku i razlog da opet pišem o hrvatskoj politici, o Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i o njenom novom lideru.
To što je neko postao novoizabrani predsjednik jedne stranke u susjednoj zemlji, ne bi trebalo i u pravilu i nije, važan politički događaj za njene susjede, a ovaj put za Bosnu i Hercegovinu. Ali, već prvi značajniji politički potez novoizabranog lidera stranke udara na neki način u središte stvari i predstavlja, po mom mišljenju, dvostruki pogodak.
Odnos Zorana Milanovića prema dvostrukoj konstitucionalnoj ulozi bosanskohercegovačkih Hrvata je potez koji pogađa u srž dosadašnje hrvatske politike i u pitanje odnosa te politike prema Bosni i Hercegovini, ali i u veoma bitnu tačku unutarhrvatskih političkih odnosa, tj. postojanje desno usmjerenog korektiva hrvatske politike u njenoj dosadašnjoj političkoj praksi. Zbog toga je taj stav politički značajan ne samo za Hrvatsku nego i u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovione i zbog toga za nas veoma važan.
Taj stav je pogodak u jedan od jakih izvora desnih tendencija u hrvatskoj politici, a to je ostatak Tuđmanove koncepcije o svehrvatstvu i ujedno jedne vrste hrvatskog pretorijanstva. Na osnovu dosadašnje prakse, moglo se zaključiti da su bosanskohercegovački, pretežno hercegovački Hrvati, igrali ulogu budnih čuvara nepatvorenog hrvatstva, zapravo svehrvatstva, upozoravajući stalno Hrvate u mirom `uspavanoj` Hrvatskoj, da domovinski san nije dovršen i da ostaju hrvatske zemlje i hrvatski narod koji je još izvan domovine i da treba dovršiti njihovo ujedinjavanje.
Dvostruka važnost stava lidera socijaldemokrata u Hrvatskoj me tjera da u kratkom vremenu opet pišem o hrvatskoj politici i o Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske.
I dok sam pokojnog Ivicu Račana dobro znao i s njim imao kontakte još iz sedamdesetih godina i kasnije, dotle je Zoran Milanović za mene odista novo i čini mi se, na osnovu onog što sam zadnjih mjeseci od njega čuo, odista svježe lice na političkoj sceni susjedne države.
Da čovjek postane novo lice na nekoj pozornici nije preveć teško. Potrebno je da bude nepoznat i da kao takav naglo dođe u centar pažnje i pod reflektore javnost i evo ti novog lica. Ali da čovjek to novo lice postane i svojim novim i svježim idejama i postupcima koji razmdravaju jednu sredinu i unose nove elemente u njene političke poglede i praksu, u njen politički život, treba da se dogodi nešto odista novo, treba da to novo lice odista bude nosilac novih misli i novih koncepata, jednostavno da najavljuje jednu novu politiku. Izgleda da Zoran Milanović ima takav politički i ljudski potencijal i to može samo radovati svakog pristalicu demokratije i dobrih odnosa između naše dvije države.
U čemu je ovdje stvar i zbog čega je stav Zorana Milanovića oko glasanja bosanskohercegovačkih Hrvata na izborima u Hrvatskoj bitan ne samo za Hrvatsku nego i za našu zemlju?
Među mnoge nepravde koje su Bosni i Hercegovini kao žrtvi rata nametnute od međunarodne zajednice ubraja se i nametanje razlika u statusima njenih građana. Tako se građani Bosne i Hercegovine razlikuju i po tome što jedni uživaju dvostruko državljanstvo, dok ga drugi nemaju i da bi ga dobili moraju da se odreknu svog originalnog nacionalnog identiteta, što je bila veoma raširena praksa među građanima Bosne i Hercegovine. Uz to, jedan dio našeg pučanstva, naši Hrvati, javljali su se kao lica sa dva državno-pravna identiteta i kao nosioci konstitutivnosti u dvije različite države i tako su funkcionirali u šizofrenoj situaciji, u kojoj su se kao konstitutivni element državnosti pojavljivali u dvije različite države i dvije vrste konstitucija, konzekventno su morali voditi i dvije paralelne politike.
To nenormalno stanje i u odnosu na našu i na hrvatsku državu posljedica je sulude Tuđmanove ideje da stvori uvjete u kojima bi Bosna i Hercegovina bila na neki način i praktično u dvovlašću i to preko njenih sopstvenih stanovnika. Tuđman je, tražeći originalnu ideju, našao osuđenu hitlerovsku ideju o svenacionalnom državno-pravnom biću Hrvata, o jednom narodu, jednoj državi i jednom vođi, bez obzira gdje Hrvati živjeli i u kojoj državi bili legitimni građani i nosioci suvereniteta. Tako je Tuđman za Hrvatsku prisvajao dio bosanskohercegovačke suverenosti, nametnuvši drugoj državi praksu kojom se njeni građani i nosioci konstitutivnosti smatraju ujedno i nosiocima konstitutivnosti u drugoj državi.
Ova koncepcija ne samo da je nacistička i etnocentrička i da nema veze sa modernom demokratijom, nego je i oblik direktnog miješanja u unutrašnje stvari i odnose građana druge države, a što je faktor koji bitno modificira logiku unutrašnjih političkih odnosa i u Hrvatskoj, jer u hrvatsku politiku uvodi strani element, koji uvijek i to je zadnja misao ove ideje, u domaću politiku uvodi snažne desne političke tendencije. Zbog toga što pogađa u jedan od centara i izvora desnih ideja i tendencija, što dira u osnovu nedemokratskog miješanja u unutrašnje poslove susjedne zemlje i što stvara ljude dvostrukog identiteta, ova inicijativa Zorana Milanovića mora se smatrati definitivnom potvrdom stupanja na političku pozornicu u Hrvatskoj jednog odista novog i svježeg lica. Sa Zoranom se mogu očekivati odista bolji odnosi hrvatske i Bosne i Hercegovine.