Ako se predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, pišući Tužilaštvu BiH, preigrao u potezima i pretjerao u brizi o interesima države, zašto su tužiocima Tužilaštva BiH zadrhtale ruke od njegovog pisma i zašto su odustali od potpisivanja zajednički pripremljenog protokola o saradnji s Tužilaštvom za ratne zločine Republike Srbije?
Kako je moguće da pred ispaljenim ćorcima jednog političara kapitulira petočlani tim vrhunskih tužilaca, ubijeđenih da su pripremili tehnički dokument koji ni u jednom segmentu ne zadire u sferu državnih ugovora (kako su to lijepo objasnili u saopštenju za javnost)?
Ovo su suštinska pitanja ovog slučaja, koja bi mogla ostati nezapažena.
Ako su tužioci bili sigurni u pravnu prirodu dokumenta koji su pripremili za potpisivanje i sigurni da se njime rješavaju važna tehnička pitanja regionalne saradnje u oblasti procesuiranja ratnih zločina, toliko neophodne u efikasnom sprovođenju Strategije za ratne zločine, onda je bilo logično da predsjedavajućem Komšiću odgovore na pismo tako što će mu se kulturno zahvaliti na zanimanju za slučaj i obavijstiti ga da će protokol biti potpisan. Možda je bilo korektno i da mu se objasni da se radi o aspektima tehničke saradnje dviju tužilačkih institucija koja je već dogovorena međudržavnim ugovorima i koja proizilazi iz međunarodnih pravnih dokumenata. Mogli su tužioci da mu i detaljnije objasne i ciljeve koji se žele postići, detalje pregovaranja, pa čak da porazgovaraju o njegovim zabrinutostima! Ništa u takvoj komunikaciji ne bi bilo problem. Tužilaštvo je državni organ i po prirodi stvari treba razgovarati s izvršnom vlašću kada su u pitanju politike i strategije krivičnog progona.
Sve je bilo moguće i dozvoljeno, ali se nikako nije smjelo odustati od dokumenta koji je pravno utemeljen kao akt Tužilaštva. Odustajanjem od potpisivanja tužioci su javno, urbi et orbi, pokazali da su pod snažnim političkim uticajem i da je njihova nezavisnost jalova priča. Pokazali su to ljudima iz Ambasade SAD, Evropske komisije i OSCE-a, s kojima su radili na dokumentu. Pokazali su to i kolegama iz Srbije, koji su već jednom imali priliku da se uvjere u nepouzdanost njihovih dogovora. Šta će Brisel, u kome je trebalo obaviti potpisivanje, poslije svega misliti o državnoj pravosudnoj instituciji na kojoj počivaju nade u napredak u strukturalnom dijalogu i poglavljima o pravosuđu?
Poruka koja je poslije tihe tužilačke kapitulacije otišla u javnost je jasna i jednostavna: ako Komšić može da zaustavi potpisivanje protokola, onda može da zaustavi i istragu
Poruka koja je poslije tihe tužilačke kapitulacije otišla u javnost je jasna i jednostavna: ako Komšić može da zaustavi potpisivanje protokola, onda može da zaustavi i istragu! Komšić je ovdje, naravno, metafora. Ako bilo ko iz politike, na bilo koji način, može da se upliće u poslove Tužilaštva, onda niko ne može mati povjerenja da takva institucija radi nezavisno i u skladu s profesionalnim standardima.
Ne treba zaboraviti da je sudska i tužilačka nezavisnost uspostavljena u interesu građana. Nije nezavisnost privilegija sudija i tužilaca kojom će se razmetati u izbjegavanju odgovornosti.
Nezavisnost je pravo građanina i neophodan preduslov njegove jednakosti pred zakonom. Zbog toga je Komšić morao da bude obazriv i da svoje sumnje u protokol rješava kroz mehanizme sistema, a ne pismima koja se iz perspektive javnosti s punim pravom i sasvim logično vide kao politički pritisak. Nije važno da li Komšić u tome vidi uticaj na Tužilaštvo, niti je važno da li su to tužioci doživjeli kao politički pritisak: važno je da će obični ljudi u tome vidjeti nedozvoljen uticaj politike na pravosuđe.
Slučaj "Protokol" je gorka i ozbiljna opomena tužilačkoj (a i sudskoj) zajednici. Od tužilačke nezavisnosti neće biti ništa ukoliko se tužioci za nju ne izbore. Bolje reći, nezavisnosti će biti onoliko kolike je tužioci osvoje u "ratu" s političarima. Nijedna politika se nije odrekla uticaja na pravosudni sistem. U njenoj prirodi je da sve sisteme drži pod kontrolom i da na njih utiče. Iz perspektive politike ta težnja je legitimna. Neshvatljivo je da je i nakon reforme pravosuđa kod sudija i tužilaca ostao nerazvijen refleks za očuvanje sfere nezavisnosti.
Ako će Komšićevo pismo pomoći da se otupljeni refleksi izoštre, onda mu treba zahvaliti.