Na pitanje tko je bio Titov ideolog, s današnjim znanjem odgovaramo: Krleža. Kardelj je smišljao one furijeovske utopijske koncepte za oblast društva i "proizvodnog rada", a Bakarić tome pridavao ekonomistička tumačenja teorijom "ostatka dohotka".
Bakarić je izumio flogiston što će umjesto profita upaliti i pokrenuti tržišni mehanizam. Ali - ideologija je puno više od toga. Nije to sama revolucionarna "tehnika državnog udara", što se uz potrebne preinake uvijek izvodi prema Staljinovom pouzdanom priručniku "Principi lenjinizma" iz 1924. godine. Jer, kad vlast i preuzmeš opet ti je potrebna ideologija, samosvijest, ideja o vlastitu mjestu u svijetu i na pozornici povijesti. Za druga Tita takvu je sveobuhvatnu koncepciju zamislio i zatim širom zemlje i u Europi promovirao Miroslav Krleža. Svodila se na tezu koju je kasnije Zoran Đinđić upotrijebio za naslov jedne od svojih knjiga "Srbija ni na Istoku, ni na Zapadu". Uvrsti Jugoslaviju, južne Slavene i Hrvate umjesto Srbije i evo ti toga Krležina originalnog idejnog recepta.
Režiser Želimir Žilnik sjeća se kako je s grupom omladinaca bio doveden kod Tita. U prisnom razgovoru uniformirani maršal okićen ordenjem spomenuo je: "Kako nas uči drug Krleža..."
Teren je bio pripremljen još dvadesetih i tridesetih godina. Poslije poraza u Prvom svjetskom ratu Hrvatsku su de facto okupirale srpske i talijanske trupe. Među inteligencijom proširila se malodušnost koju, kako opaža povjesničar dr. William Klinger, "najbolje reflektira Krleža, mladi nihilističko-boljševički pjesnik i dramatičar". Krleža osporava sve prononsirane vrijednosti hrvatske građanske kulture, a osuđuje i samu građansku klasu kao nesposobnu, korumpiranu i kompromitiranu u službi klasnog i nacionalnog neprijatelja.
U idejnom smislu Klingeru se u Krležinu opusu ključnim čini njegovo nastojanje da hrvatsku povijest, društvo i kulturu prikaže kao niz propalih projekata i čudovišni eksperiment nad narodnim masama. Zaključuje: "To će Titu i omogućiti da sebe predstavi kao začetnika Nove Hrvatske, a 1945. pretvori u nultu godinu hrvatske povijesti!" Bez Krleže koji se pozabavio "dekonstrukcijom" hrvatskog nasljeđa, bilo bi to puno teže izvesti!
Krleža je bio veliki pisac. No, u temelju njegova veličanstvenog spjeva o Petrici Kerempuhu neprikrivena je teza o besmislenom stradanju puka prilikom austrijskog civilizatornog pohoda na Istok - koji je iznjedrio barem tri slavenske nacije, hrvatski barok i bidermajer. U osnovi "Glembayevih", "periodske salonske drame u konzervativnom ibsenovskom slogu" (kako je definira slovenski dramatik i najveći jugoslavenski umjetnik druge polovice 20. stoljeća Dragan Živadinov) nalazi se jedna engelsovska konstrukcija o buržoaskoj dekadenciji, koliko god se Krleža u svojim "Razgovorima" s Matvejevićem prenemagao i tvrdio da je taj komad "naprosto težio da bude samo literatura". No, tu uzbudljivu storiju generacije su čitale kao osudu nemorala krupne buržoazije - upravo stoga što je to i bila!
Kad je Tito raskrstio sa Staljinom jer je Staljin pokušao likvidirati svog previše ambicioznog šefa lokalne balkanske podružnice, Jugoslavija se zaista našla između dva svijeta. S jedne, pod dominacijom zapadne ekonomije koja ju je subvencionirala, s druge, zarobljena ambicijama da očuva komunistički legitimitet i Titove pretenzije kontinentalnog i internacionalističkog lidera "svijeta socijalizma". Zato je jugoslavenski put trebao biti ispravniji, bliži marksističkim izvorima te omogućiti stvaranje društva s novim oblicima "participativne" demokracije. Fazu "obnove i izgradnje" energizirao je kastomizirani Marshallov plan koji je dolarskim steroidima nabildao ekonomiju. Stala je rasti po stopi od sedam posto godišnje, što je pobudilo optimizam masa i entuzijazam za primjenu inovativnog društvenog inženjeringa.
Između Kongresa pisaca u Ljubljani 1952. i potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine, Krleža je bio vodeći ideolog originalnog koncepta jugoslavenske kulture i civilizacije. Tražila se zamisao koja će biti više od kulturne politike jednog komunističkog revizionističkog režima, pa s vremenom prerasti u svjetski pokret emancipacije malih i krivo nasađenih, čudnih i posebnih država, čemu Tito pridaje "konkretnu" vanjskopolitičku formu velikom diplomatskom turnejom po "nesvrstanim" zemljama, što su se onda još zvale "vanblokovskim" ili "neangažiranima". Brodom "Galeb" otplovio je 1961. na četveromjesečni put po zemljama Zapadne Afrike, Magreba i Srednjeg istoka te okupio svjetsku reprezentaciju antidemokratskih lidera Trećeg svijeta, jednu novu Internacionalu, koja je trebala nadomjestiti boljševičku ligu šampiona iz koje je on ispao napustivši komunistički lager.
Kako je počela Titova suradnja s Krležom? Čim je 27. ožujka 1948. primio Staljinovo pismo, žestok odgovor na žalbe što ih je maršal uputio generalissimu zbog tretmana u zajedničkom pothvatu revolucionarnog preuzimanja cijele Europe, drug Tito se, iste večeri, ukrcao na specijalni vlak za Zagreb. Dotle NKVD mijenja njegov operativni pseudonim "Orao" u "Lešinar", a ruska radio-stanica "Purga-1" koja ga je u stopu pratila i svakog se dana sve od 1944. javljala u Moskvu naglo prekida emitiranje. Sovjetski James Bond je defektirao.
U Zagrebu Tito se okružuje najbližim suradnicima - s njim putuje Đido, Đilas koji će o svemu ostaviti pouzdano izvješće (u knjizi "Vlast i pobuna"), a zatim dolaze Kardelj i Ranković te Boris Kidrič. Kad je stigao u glavni grad Hrvatske, osiguravao ga je Ivan "Stevo" Krajačić, stanovao je konspirativno u Augustinčićevu ateljeu, a nedugo zatim pridružio im se u vijećanju i - Miroslav Krleža.
Ranković se odmah vraća u Beograd da pazi na aparat, a Tito još neko vrijeme ostaje u zapadnoj polusferi svog imperija te hvata veze s engleskom diplomacijom s kojom je preko Velebita uspostavio rezervne kanale upravo za slučaj ovakve kontingencije.
Kad je 1953. prešao na stranu Angloamerikanaca, razbio svjetski komunistički monolit i zaustavio sovjetsko nadiranje prema jugoistočnoj i zapadnoj Europi pa se Jugoslavija od releja Kominforma pretvorila u tampon zonu i prepreku širenju Staljinova utjecaja, drug Tito stekao je slobodu da državu kreira prema nahođenju personalnog režima. Krleža je to pretočio u tezu da balkanski narodi, bratski i jedinstveni Južni Slaveni, povezani kulturom i nasljeđem što seže u doba najveće, predslavenske drevnosti, ne pripadaju ni na Istok, ni na Zapad, nego nose narodnu svijest što prethodi nacionalnoj, buržoaskoj - to je neka vrsta mističnog narodnjaštva, povezanog s idejom čojstva i otpora, oplemenjena hajdučkim tradicijama… Koješta je Krleža učitao u tu poziciju političke "aktivne neutralnosti" koja će jednoj državi na niskom stupnju društvenog i industrijskog razvoja omogućiti da prozelitski istupa među kulturnijim narodima, namećući se kao jednaka ili bolja, na temelju vrlo spretno plasiranog blefa...