Tražeći povijesna ishodišta i likove iz prošlosti koji legitimiraju ta navodna izuzetna narodna svojstva "ljudi s ovih prostora", dakle jedva prerušenih "barbarogenija" jugoslavenskog nacionalističkog pokreta kojemu je i sam Krleža, poput svih hrvatskih intelektualaca pripadao početkom stoljeća, Titov se ideolog pozvao na Križanića, otpadnika i fantasta koji je po Sibiru gonio svoje himere pokušavajući ujediniti katoličanstvo i pravoslavlje pod žezlom Alekseja III, nepismenog ruskog cara koji je sjedio na prijestolju u drvenom zamku okružen bradatim bojarima u eskimskim krznima i poludivljim "strijelcima" što ih je njegov sin, Petar Veliki, morao barbarski poklati kako bi u Rusiju unio osnove civilizacije.
Uz Križanića, Krleža je mistificirao bogumilsku "crkvu bosansku" kao veliki religijski pokret između dva svijeta - a tu je deluzivnu tezu folklorne kvazihistoriografije na pravu mjeru sveo tek Noel Malcolm svojim seminalnim djelom o povijesti Bosne objavljenim 1994. godine. Domaće katedre nisu se bavile osporavanjem takvih povijesnih mitova, nego su ih, naprotiv, fabricirale - tu je bilo falsifikata za svaku špolitičku agendu, od fantazmagorične Pacte Convente do "antifeudalne" Velike seljačke bune AD 1573…
No, u sferi stvaralaštva Krleža je programatskim govorom na ljubljanskom kongresu pisaca ulučio historijsku priliku da se, kao autentični agramerski građanski findesijeklovski modernist založi za artističke slobode. Pitanja estetike istrgnuo je tako ispod nadležnosti partijskog Agitpropa. Za njega samoga oslobođenje je nastupilo prekasno, ali u Jugoslaviji poslije toga su procvjetali konceptualizam i apstraktno slikarstvo, konkretna poezija i slične ujudurme koje su se samome Krleži gadile, a drugu Titu izgledale idiotski, ali su priskrbile povoljan PR učinak njegovu projektu "socijalizma s ljudskim likom".
Krleža se također igrao s nekom idejom zasebnog, balkanskog ni-istočnog-ni-zapadnog umjetničkog senzibiliteta pa je posredstvom Marka Ristića, poratnog ambasadora u Parizu, a zatim predsjednika Komisije za kulturne veze s inozemstvom i akademikom JAZU, plasirao na europsku pozornicu veliku izložbu "Umetnost na tlu Jugoslavije" (Grand Palais, 1951.). Tu su naveliko igrali likovi na stećcima, osebujnim monumentima čudesnog bogumilstva, a egzotika europskog Bliskog istoka morala je pobuditi silan interes pomodarskih krugova zapadnjačkog kulturnog establišmenta. Još ranije plasirana je, također preko "lijevog" Pariza, jugoslavenska priča o "naivnom slikarstvu" iz Hlebina kao spontanom, osebujno narodnom, seljačkom, politički samosvjesnom pokretu izvanakademskog, primitivnog slikanja uljem na staklu, što je - kakva koincidencija! - nastalo upravo u selu u kojem je Krsto Hegedušić, poslijeratni partijski komesar likovne umjetnosti, imao vikendicu. On je tridesetih godina nekog bosonogog dječaka po imenu Generalić ondje unajmljivao kao "caddyja", da mu nosi slikarski pribor kad izlazi na štafelajne sesije u seoski plenair. Drugi klasik naive postao je pak stolar Rabuzin, a kalinovački poštar Ivan Lacković detto Croata, majstor-Krsti valjda je donosio pisma...
Seljačka umjetnička galerija osnovana u najljepšoj baroknoj palači na zagrebačkom Gornjem gradu 1952. godine preimenovana je 1956. u Galeriju primitivne umjetnosti "Mirko Virius". Virius naivnog slikarstva tada počinje kružiti Jugoslavijom. Podravska naiva začeta je, dakle, u selima Podravine, ondje gdje je Hegedušić slikao "podravske motive", izdane 1933. s Krležinim predgovorom pravodobno uperenim protiv socrealističkog diktata "harkovske linije" što će biti službeno oktrioirana iduće 1934. godine… Znači, umjesto proletkulta i socijalističkog realizma - seljački nadrealizam u funkciji partijskog larpurlartizma…
Glavni posao Titova ideologa bila je revalorizacije kulturne baštine slavenske Balkanije, nadasve književnosti, provedena preko Leksikografskog zavoda što je južnoslavenskoj integraciji trebao pokloniti Enciklopediju, kao što je Jugoslavenska akademija srpskom, hrvatskom i bosanskom narodnom korpusu dala Rječnik. Enciklopedija i Rječnik strateški su pothvati najvećih europskih civiliziranih nacija - no iako je tehnički uspio, taj Strossmayerov i Krležin prometejski projekt nije stvorio kulturnu bazu zajedničkog identiteta. Utoliko gore za sukreatora toga pregnuća, kao i za nacije koje su se trebale pretopiti u moderno društvo. Nedostajao je osnovni katalizator što pospješuje bilo kakav organski rast - demokracija, čega je tu kritično nedostajalo, kao kisika na Marsu.
Krležin odnos s velikim sahemom samoupravljanja, bivšim dvostrukim agentom Kominterne koji je od moskovskog centra uvijek dobivao pištoljske pseudonime, zasnivao se na zahvalnosti za neograničenu podršku što ju je Tito pružao njegovim kulturnjačkim petoljetkama. Napustivši književnost, u kojoj je zatim samo dnevničario i objavljivao "Zastave", roman-rijeku bez obala, prestao je biti obični kulturbeamter, te avanzirao u čin civilisationtraegera. Krleža je bio svesavezni kulturni faktotum u sjeni, osoba posebnog statusa i do smrti niti ga jedna od Titovih brojnih tajnih službi nije smjela nadzirati. "Tito mu je dao sve", kaže čovjek koji ih je obojicu poznavao i promatrao u interkciji. "I Krleža ga je zaista OBOŽAVAO." Bilo je to više od (homoerotske?) fascinacije, odnosno privlačnosti koju intelektualci osjećaju za ljude od akcije, i to "jače nego žene" (Malraux, "Hrastovi koje obaraju").
U uspomenama Mate Meštrovića na razgovore i dugotrajno dopisivanje s Milovanom Đilasom (nalaze se u neobjavljenom rukopisu "Đilas as I Knew Him"), ima razmjena misli o Krleži. Čuveni disident, autor svjetski tisuću puta poznatiji od lokalnog genija, spominje kako se Čovjek s Gvozda nije htio spustiti u grad da se slučajno ne susretnu kad je došao u Zagreb, izašavši s robije 1967. godine. Krleža se bojao odstupiti od oportunističke linije, svjestan do koje mjere Tito mrzi Đilasa. Ali bilo je tu, naravno, mnogo ljubomore. Krleža je bio rukopoloženi genij kojega nedovoljno prevode, što je osjećao kao najveće poniženje, pogotovo nakon što je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu 1961. godine. Prema obojici, on je bio u svjetskim okvirima epizodist, treća liga, korifej zagrebačke malograđanske sredine koju je, uostalom, prezirao - ne, doista, nitko ti ne može stvoriti takav pakao kao što ga možeš sam sebi izgraditi svojim oportunizmom. Njegova pozicija bila je prije komična nego tragična. Mate Meštrović spominje kako je Krleža uvijek napadao i osporavao njegova oca zbog bliskosti s Aleksandrom Karađorđevićem. I kaže: "…ali odnos moga oca prema kralju bio je daleko manje skofantski nego Krležin prema Titu!" To, doduše, ne mora jedino značiti da je Meštrovićev integritet bio jači od Krležina, nego upućuje da je Pantokrator bio gori diktator od Ujedinitelja!
Krležina podložništva bio je Tito svjestan - sve je on razumio - i kad mu se Krleža u uskom krugu, među rukovodiocima požalio: "Tito, zašto me ovi tvoji stalno nešto napadaju?!", maršal ga je zaštitnički obujmio oko ramena i glasno rekao: "Ma što te briga, glavno je da te ja volim!" Pudlice su složno zalajale, ekipa se ukočila, Bakarić je prišao da vidi bi li se nekom fusnotom mogla ispraviti povijesna nepravda učinjena ranjenoj taštini, kako bi se moglo prijeći u narednu fazu skladne suradnje dvojice korifeja do umalo zajedničkog kraja. Tito je umro prvi jer je Krleža mogao napisati bolji nekrolog od onoga što bismo ga čitali u uzvratnom priopćenju. Od Tita, naime, nikad nisi čuo nijednu iskrenu rečenicu. (Kraj)