Hapšenje predsjednika Federacije BiH bila je prvorazredna medijska senzacija. Ništa neobično, reklo bi se. U istoriji civilizacije predsjednici se ne hapse često.
Pogotovo ne pred kamerama. Ono što je bilo neobično jesu kontroverzne medijske reakcije. Jedni su odmah osuli paljbu na spektakularan pretres Predsjedništva i krenuli u odbranu predsjednika; drugi su građanima servirali priču o klasičnom "državnom udaru", treći su omalovažavali akciju policije i dali se u prognoze ishoda, najavljujući oslobađajuću presudu; četvrti su se okomili na tužioca Čavku i njegovu koleginicu Kajmaković, peti su u svemu vidjeli odlučnost države da se obračunava... Ispred kamera su prodefilovali mnogi nekompetentni sagovornici sa mnoštvom nebuloznih izjava. Čak su i ozbiljni advokati podlegli "medijskoj pažnji" pa su se upustili u komentare neprimjerene njihovoj profesionalnoj ulozi u postupku. Na jednom javnom mediju "svjedočio" je i jedan od učesnika inkriminisanog događaja koji je tek trebalo da bude saslušan u istrazi. Valjda je trebalo pokazati gledaocima da se tužioci ne bave kriminalom nego politikom. Jedna maštovita novinarka napisala je kako je sudija Perić jedini sudija koji je "bio spreman preuzeti aktivnu ulogu u pravosudnoj lakrdiji od hapšenja". Redom su se utrkivali da kažu i urade ono što nisu trebali. Prava medijska farma!
U jednom su novinari bili u pravu. Pretres kancelarija predsjednika Federacije BiH možda je, zaista, imao elemente spektakularnosti. Iz opšte perspektive, čini se, potpuno nepotrebno. Predsjedništvo entiteta nije mjesto u kome se mogao očekivati organizovan mafijaški otpor organima krivičnog gonjenja, zbog čega bi bila neophodna intervencija specijalnih policijskih snaga. Opravdano je baviti se tim pitanjem u javnom diskursu. Pretjerana upotreba sile nije uvijek dobrodošla, jer zadire u neka vrlo osjetljiva prava. Nemam dovoljno znanja da o tome sudim. Ono što mogu da primijetim jeste da su policija i mediji poodavno lansirali ovakve spektakle. Oni su njihov zajednički brend i nije korektno da se međusobno optužuju.
Sve u svemu, od ozbiljne policijske akcije i ozbiljnog problema u funkcionisanju državne vlasti proizveden je antislučaj. Umjesto fokusa na sistem odgovornosti funkcionera javne vlasti, mediji su se bacili na diskreditovanje policije i pravosudnog sistema. Na ovom primjeru moguće je razumjeti ulogu i značaj medija, pogotovo javnih, u izgradnji odgovornog i demokratskog društva. Da je bilo uređivačke pameti, nije bilo bolje prilike da se rasvijetli pravni pojam instituta pomilovanja i njegova primjena od strane političara. U dijaloškim emisijama su pravni stručnjaci mogli da objasne građanima šta pomilovanje znači u pravnom smislu, zbog čega postoji u pravnim sistemima modernih država, kada se koristi i zbog čega je opravdana njegova primjena. To bi pomoglo da najšira javnost razumije da li naši predsjednici pomilovanjima prekoračuju svoja ovlaštenja, da li je intervencija policije opravdana i da li je u konkretnom slučaju u pozadini politički obračun, kako su to sugerisali mnogi nekompetentni sagovornici u svojim izjavama. To bi bio odgovoran uređivački pristup javnih servisa aktuelnim društvenim događajima.
Pomilovanja postoje u svim modernim državama. Po pravilu su u nadležnosti predsjednika države. Koriste se izuzetno, i to uvijek u interesu pravde i uglavnom kada više nije moguća intervencija pravosudnog sistema. Moj stari profesor krivičnog prava objašnjavao nam je to na jednostavnom primjeru: osuđenik na izdržavanju kazne se teško razboli, zbog čega nije moguće ostvarivati ciljeve resocijalizacije. Ili, nakon pravosnažne presude nastupe okolnosti koje bi imale uticaj na odmjeravanje visine kazne, a sud ih više ne može koristiti. Npr. osuđeni doživi saobraćajnu nesreću u kojoj strada njegova porodica, a on ostane težak invalid. Tada predsjednik države koristi akt milosti da bi se ispravila sudska nepravda. Postoje i drugi slučajevi kada je opravdano pomilovanje osuđenih. Primjera je bilo u bliskoj istoriji. Na primjer, dođe do promjene društvenog uređenja u državi. Prelazak iz partijske diktature u demokratsko društvo opravdava oslobađanje političkih zatvorenika. Svakome je bilo jasno zašto su pomilovani osuđenici za krivično djelo neprijateljske propagande nakon višestranačkih izbora. Naravno, ni sudski sistem nije bezgrešan; mogu se desiti sudske greške koje se mogu otkloniti samo pomilovanjem. Dakle, pomilovanja moraju biti u skladu sa društvenom pravdom i nikako ne smiju da diskredituju sudski sistem.
Da li su tome slični svi slučajevi o kojima se vodi istraga? Ovo bi bilo suštinsko pitanje za ozbiljno medijsko bavljenje aktuelnim događajem! To je mogla biti novinarska tema mnogo prije hapšenja gospodina Budimira. Ako ne tada, onda svakako nakon hapšenja. Tada bi se imalo na osnovu čega zaključivati da li je politika pomilovanja bila u skladu sa zakonom. Bila bi to hvale vrijedna misija medija u demokratskom društvu!
Umjesto istraživanja fenomena i stručnih analiza, na medijskoj sceni je odbrana Budimira od pravosuđa. Zbunjujuća i loša poruka građanima ove zemlje.