Jedan od paradoksa naše politike sastoji se u delokaciji mjesta njene ocjene i izvora kriterija njenog ocjenjivanja. Umjesto da se ona ocjenjuje, a njena vrijednost sagleda u kontekstu naših prilika, u vezi sa političkim mišljenjima i raspoloženjima naše javnosti i u odnosu na naša historijska iskustva i interese, događa se da se ona meritorno ocjenjuje u drugim zemljama i njihovim institucijama, u svjetlu politika drugih naroda, prije svega velikih sila i njihovih interesa, da se njena relevancija ocjenjuje sa stajališta procjene da li ona zadovoljava i koliko je u skladu s interesima i političkim formulacijama tih interesa koji se definiraju izvan naše zemlje i na nju prijiciraju, a, prije svega, u Americi i u Bruxellesu.
Tako se interesi drugih priznaju kao nadmoćni i bitni u odnosu na naše sopstvene. Glavni argument za ili protiv neke političke ideje, glavni razlog prihvatanja ili odbijanja nekog rješenja se svodi na argument: "To žele Amerika i Europa". Bez obzira na veliki značaj tih subjekata moderne političke scene, ovakva situacija nosi u sebi duboki paradoks.
Taj paradoks je eskamocija domaćeg političkog iskustva, interesa i mišljenja i potpuno vezanje svih aspekata života i interesa za sile izvan naše scene, izvan naše historije, izvan našeg iskustva i definicije nacionalnog i državnog interesa. Takvo stanje bi se moglo razumjeti u ratu, kada se sučeljavaju gole sile, ali u miru i u procesu izgradnje demokratskih odnosa među nama i u svijetu nikako.
Tako se događa da naši političari, koji pokušavaju samostalno i iz premisa naše situacije i interesa misliti naše probleme i tražiti za njih rješenja postaju predmet kritike, čak i do krajnje neukusnih i apsurdnih, u biti totalitarističkih definicija njihovog ponašanja kao što je najnovija floskula koja je izronila iz mraka o "blizancima zla", a koja se odnosi na "neposlušne" političare Dodika i Silajdžića, ako je tačno ono što je donio dio ovdašnje štampe.
Sama po sebi takva definicija i kvalifikacija političkog ponašanja uglednih političara jedne demokratske zemlje iza kojih stoji dio domaće javnosti je krajnje zabrinjavajuća i direktna je reminescencija na slične kvalifikacije i definicije politika nekih zemalja i ljudi u vrijeme kada je vrhunila nelogična, zastrašujuća i katastrofalna politika sile Georga W. Busha.
On je na taj način kvalificirao politike i zemlje i svi su u svijetu odahnuli kad je današnji predsjednik SAD odbacio takav način djelovanja Amerike u svijetu, koje joj je donosilo samo neprijatelje, a prijatelje dovodilo u sumnje i nedoumice. Samo je demokratski dijalog put za rješavanje problema današnjeg svijeta za koji se mora pretpostaviti da je logično i nužno različit i da takav treba i da ostane, ali da unatoč tome može da bude svijet mira, saradnje, međusobnog poštovanja i razumijevanja.
Nedavno je dio naših listova prenio da je u Senatu Sjedinjenih Američkih Država održano saslušanje o Bosni i Hercegovini. Iz istih izvora saznali smo i to da su svjedoci na saslušanju bili, između ostalih, Ivo Banac, Paddy Ashdawn, kao i da je nadbiskup vrhbosanski, Njegova eminencija kardinal Vinko Puljić, također, izložio svoje poglede na situaciju u Bosni i Hercegovini.
Sve je to lijepo i Senat SAD ima puno pravo da bira one koji će svjedočiti o bilo čemu, ali se za svakog svjedoka postavlja pitanje vjerodostojnosti kao ono bitno. Moja malenkost misli da bi Amerika trebalo da zna šta se ovdje misli, kompetentno i argumentirano, o njenoj politici, a ne da se ogovara, lamentira i kritizira naša politika koja po prirodi stvari, budući da je iznuđena, nije uopće autentična i ne govori ništa, zapravo je i nema. Gdje god i ko god govorio o stanju u našoj zemlji mora imati na umu da smo mi zemlja sa iskustvom teških posljedica neobjektivnih i nepravednih politika zapadnoeuropskih zemalja, pa i Sjedinjenih Američkih Država, prema nama. Smisla bi imalo samo da se politika zapadnih zemalja izmijeni i bude sukladnija sa istinom i historijskom realnošću ovog prostora kao prostora koji je dvije stotine godina predmet bezobzirnog i neuspješnog uređivanja od strane zapadnih sila.
Od francuske intervencije sa Ilirijom, Berlinskog kongresa, Versaja, Hitlerove intervencije i stvaranja država, komunističke revolucije do agresije na Bosnu i Hercegovinu i rješenja problema rata u najnovije doba nižu se loše i neutemeljene procjene i iz njih izvedene politike i vrijeme je da se započne sa revizijom cijele te političke trakavice koja se zove uloga Zapada na Balkanu i u našoj zemlji.
Zbog toga nas zanima na koji način se osigurava objektivnost prikaza stanja u našoj zemlji, ako su svjedoci koji o njemu svjedoče u velikom dijelu naše javnosti već prepoznati po svojim neobjektivnim stavovima i okolnostima pod kojima su sticali spoznaje o stanju i odnosima u našoj zemlji.
Postavlja se pitanje šta su garancije objektivnosti u ocjenama stanja u našoj zemlji ljudi koji o nama govore i kakve preporuke takvi ljudi mogu dati. Nije nam poznato šta su sve ti ljudi govorili, ali ono što je do nas doprlo ukazuje na opasnost ponovnog stvaranja predrasuda o nekim ljudima i njihovim političkim stavovima za kakve niti ima dovoljnog osnova, niti su uobičajeni u demokratskoj političkoj praksi.
O situaciji u našoj zemlji ne može se objektivno svjedočiti na način teške etičke diskvalifikacije suprotstavljenih legitimnih političkih ideja i mišljenja. Ja ovdje izražavam sumnju da je bilo ko od svjedoka mogao i imao moralno i političko pravo i da je uopće mogao biti nepristran i imao dovoljno znanja i kompetencija da govori o situaciji u Bosni i Hercegovini na nepristran, objektivan način i bez implikacija politika i interesa koje su u Bosni i Hercegovini proizvodile i još proizvode negativne učinke i ometaju demokratsku konsolidaciju i stvaranje uvjeta u kojima će sami Bosanci bez pritisaka i ucjena sa strane rješavati pitanja koja se tiču prije svega njih i njihove zemlje.
Retorika i kvalifikacije koje se čuju bude veoma neugodne reminescencije na politički rezon, način mišljenja i retoriku za koje smo mislili da su završeni. S pravom smo svi mislili da je retorika i kvalificiranje mišljenja i ponašanja koja se ne sviđaju drugima u stilu "osovine zla" ili navedene kvalifikacije "blizanci zla" ostatak rezona sile, te da predstavlja znak da se u načinu mišljenja ljudi koji takve kvalifikacije donose nije ništa promijenilo.
Paradoks naše politike se sastoji u tome da nas se neprestano poziva da sami rješavamo svoja pitanja, a kada mi to pokušamo i izrazimo svoja mišljenja, tada postajemo diskvalificirani, tj. odriče nam se pravo da mislimo kako nam sugerira naše iskustvo, poimanje slobode i demokratije. Takva situacija nas dovodi do osnovnog pitanja: smijemo li mi uopće misliti o sebi i svojoj sudbini izvan granica onog što nam diktira neko ko ne dijeli našu sudbinu. Amerikanci su sami ušli u našu historiju i u njoj djelovali onako kako su djelovali.
Žalosna je stvar da je u pitanjima koja se tiču nas ostao jedino argument: "Ali tako želi Amerika". Jedini mogući odgovor je da se ovdje ne radi o Americi nego o Bosni i Hercegovini. Uostalom, neka konačno ostave na miru i Dodika i Silajdžića. Naše svađe njih ne treba da se tiču.