U vezi sa najnovijim događanjima u našem političkom životu rekao sam dosta toga i onom što sam već rekao ne bih u ovom momentu imao šta dodati. I dalje ostaje istina da u našoj politici nema dijaloga, nema utvrđene osnove za dijalog. Kod nas se ne zna o čemu se može, a o čemu se pak ne može raspravljati.
Nije jasno od čega treba započeti razgovor i šta je u nadležnosti politike i političara, tj. stranačke politike i u njenom javnom i u zatvorenom uredskom ili oficijelnom kapacitetu, a šta je u isključivoj nadležnosti naroda, u formi u kojoj on jedino može da učestvuje u politici, a to je forma izbora ili referenduma. Naša politika mora početi ispočetka. Naši mi političari nekako sve više liče na djecu. Družeći se sa mojim unucima vidio sam da oni veoma rano, a imam ih šestoro, znaju veoma dobro šta neće, ali nikako ne znaju i treba im dosta mentalnog, intelektualnog i moralnog napredovanja da bi shvatili i bili u stanju artikulirati ono što žele i do čega im je stalo. Ono neću je spontano i direktno, a ono hoću mora biti motivirano realnim i materijalnim momentima - želim čokoladu, jabuku, itd. Sve to mi sugerira da nešto kažem o matricama mišljenja i djelovanja. U ovom tekstu reći ću nešto o tri elementa vladajućih matrica mišljenja i djelovanja.
Neposredan povod dobio sam slušajući izlaganja dvojice veoma važnih ljudi našeg političkog života, a u trećem slučaju mi je motiv ovo mitingovanje u Banjaluci i drugdje po Bosni i Hercegovini i to ne samo sada nego odavno i u raznim povodima.
Odavno sam upoznao Njegovo preosveštenstvo vladiku tuzlanskog Vasilija Kačavendu. Odmah mi se svidio njegov inteligentni, otresiti i duhoviti nastup i imali smo više plodnih razgovora prilikom nekoliko susreta u Tuzli. Kasnije je naišlo ono što je naišlo i što bi svako od nas morao prvo i najviše da posmatra kao nesreću i zlo za sve nas, pa da onda uzme na svoja leđa i dio odgovornosti za to što nas je zadesilo. Neki dan sam slušao na bijeljinskoj televiziji izjavu vladike Vasilija o policiji. Ne ulazim u to šta će on govoriti, to je njegovo pravo i privilegija i stvar njegovog ličnog osjećanja o tome šta je tako važno u sadašnjem momentu da i on kao duhovni otac mora o tome progovoriti. Vladika je rekao da on želi i zahtijeva da ga čuvaju njegovi ljudi. Kako crkva nema svoje vojske ili policije (nije to Vatikan), on time kaže da želi oko sebe i u krugu gdje on živi (Republika Srpska) policiju sastavljenu od Srba i da se jedino tada osjeća siguran. Pri tome zaboravlja dvije bitne stvari. Prva je da u Republici Srpskoj postoje i žive u punoj ravnopravnosti, barem pravno, i drugi ljudi, drugih vjera i nacija.
Drugi moment kojeg on zaboravlja je poznata i od svih prihvaćena istina da je policija utoliko bolja i sigurnija ukoliko je profesionalnija i oslobođena od svih etničkih, rasnih, vjerskih i političkih premisa mišljenja i postupanja. Jedini kriterij i mjerilo njenog ponašanja jeste i mora biti da se oslanja jedino i samo na zakon. Tek takva policija i svaka druga javna služba daju najveću garanciju i sigurnost ljudima. Ono što je mene osupnulo u načinu mišljenja preosveštenog vladike je to da on kao da ne zna da je srpska historija upravo prepuna onih `naših`, `mojih`, `srpskih` čuvara i pouzdanika koji su izdali one koji su im povjerili svoje živote i imovinu. Da ne idemo u historiju oceubojstava i osljepljivanja braće, nego da se osvrnemo samo na kumoubojstvo Miloša Obrenovića, koji dade ubiti svog kuma i vođu ustanka Crnoga Đorđija. Zar nisu Aleksandra Obrenovića ubili `njegovi` vjerni oficiri, itd, itd. Ono što je tu bitno jeste matrica mišljenja da je u savremenom društvu moguće i bitno da imamo svoje u svim domenima u kojima imamo bilo kakve ljudske potrebe. To je užasno izvrnuti i deformirani pogled na ljude, civilizaciju i kulturu.
Drugi motiv mi se javio kad sam slušao izlaganje Željka Komšića. Taj čovjek mi je drag i mislim da je on osvježenje naše politike, pogotovo kad ga uporedim sa nekima koji su u njegovoj ulozi bili zadnjih godina. Zbog toga sam otišao da čujem šta ima da kaže u Krugu 99, a povodom verbalnih utuka između njega i Koštunice. Neću ovdje govoriti o toj kontroverziji, jer sam odavno izložio stav da one države (Srbija i Hrvatska) koje su vodile agresivni rat na teritoriji Bosne i Hercegovine ne bi mogle biti garanti mirovnog ugovora za našu zemlju. Dakle, u tom smislu ja imam jasno gledanje.
Ono što me je iznenadilo kod jednog mladog i otvorenog političara i čovjeka jeste matrica koju sam prepoznao i u njegovom mišljenju. On se nije libio da otvoreno kaže kako smo mi mali narodi i država i kako smo neznatni i kako mi nemamo šta da pitamo i tražimo glede naše sudbine, nego da prihvatimo ono što nam jači nameću. Ne znam da je ikada iko nekoga pridobijao za nešto, a da mu nije obećavao brda i doline. Ne kaže naš narod džaba `kad te mame, medom te hrane`. Ta matrica mišljenja je poznata i zna se otkud ona derivira. Ono što je za mene tragično sastoji se u tome da se time implicitno dovodi u pitanje načelo da smo svi mi, svi narodi i države, u pravu, načelu i stavovima jednaki i da ako napustimo to gledište i takvu poziciju onda ulazimo i to sada dobrovoljno, u sistem podređenosti u kojem gubimo sve ono što jednoj ljudskoj zajednici omogućava da normalno i ljudski živi. Može biti da sam ja romantičar, da sam starinskih nazora, što i jesam i što smatram svojom prednošću pred ovim novim misliocima pragmatičarima, ali ja smatram da u pitanjima suverenosti, slobode i prava nema velikih i malih i da smo svi jednaki i da na tome moramo svagda insistirati. Možemo biti natjerani na bilo što, ali tada je greška, grijeh i nasilje na grbači drugih i oni će to, ja vjerujem, kad-tad morati da plate. Ma kako naša zemlja bila mala i mi neznatni, ona je za nas najveća na svijetu, a svaki naš građanin najvažniji.
Ono što sam želio primijetiti u vezi sa oblicima javnog života i načina ispoljavanja demokratskih mišljenja u našoj zemlji odnosi se na tzv. mitinge naroda ili, kako to neki nazivaju, `događanja` naroda. Mitinzi i uopće sakupljanje ljudi je u današnjem svijetu izraz protesta i to nepomirljivih političkih snaga. To su oni često krvavi događaji na ulicama Pariza, Istanbula, Sajgona, Vašingtona. Nema pozitivnih mitinga.
Šta uopće znači to da se nekome ko je na vlasti daje podrška mitingovanjima. On već ima vlast i neka je vrši. Ono što je tu bitno, a pomno sam pratio miting u Banjaluci, jeste da je to bio skup ojađenih i dezorijentiranih ljudi.
Za dvanaest godina od kako je nastupio mir niko im nije rekao da smo mi, ulazeći u labirinte svjetske i europske demokratske igre, ušli u tunel (izraz je Željka Komšića) iz kojeg ima samo jedan izlaz, onaj kojeg nam otvara onaj koji nas je u tunel pustio. To je meni bilo jasno od početka te igre sa nama, tj. od 1995. godine i mog govora na skupu u Bonu, na kojem sam rekao da će nas pustiti da govorimo na simpozijumima, skupovima, sjednicama i mitinzima, ali da ćemo moći stvarno odlučivati samo jednom u četiri godine na izborima, a i tada će naše odluke biti diktirane propagandom i novcem. Ovi naši skupovi, a svaki dan se neko skuplja po sarajevskim trgovima, su samo ostaci našeg rustikalnog mentaliteta i običaja. Ništa više i ništa drugo.