Religija kao državna religija uvek je opasnost jer iskorištava božje aksiome za ovladavanje svojih građana.
Pre nekoliko sedmica pisao sam o lideru jedne od zemalja, koje sebi stavljaju prefiks islamske. Uvažavajući različitosti u savremenom svetu ipak nisam očekivao javni odgovor poštovanog predstavništva ove zemlje u Bosni i Hercegovini. Jedan od osnovnih vrednosti evropske prakse, stečene decenijama, vekovima, ipak je sloboda misli i njihovog javnog iznošenja, ali dobro, ja ipak poštujem pravo da se na javno izrečene reči odgovori. I od države, koji zvanični predstavnici negiraju holokaust i koji smatraju da čovek nema slobode seksualnog orijentisanja i slobode opredeljivanja upošte. I to je njihovo pravo kao državne ideologije, opredeljene kao religijske forme.
Poštujući i takva opredeljenja, koja se i masovno manifestuju, ne verujem da su to stavovi pojedinaca, koji duboku u duši, kao svako ljudsko biće, i u totalitarnim i u demokratskim političkim sistemima, nose svoju intimnu sumnju u javno proklamiranu realnost. Ljudsko i božje vrlo je opasno pomešati, u bilo kojem religijskom uverenju. Bog je svakom pojedincu dao slobodnu volju. Volju, da bira da svoj život formira prema svojim normama. Može svaka religija da mu pruža oslonac u tome, ali i ne mora, jer u životu postoje priprodne moralne norme o tome šta je dobro, a šta nije. Slobodna volja pojedinaca, data od Boga samoga, ipak je najveća tekovina civilizacije i preduslov suživota ljudskih bića u društvima, državama, a globalnom svetu.
Osobno snažno verujem da sve religijske doktrine ovog sveta u svom izvornom obliku ističu baš ovo. Slobodnog čoveka koji u zajednici traži put ka Bogu. Cilj je jednak, samo putevi prema konačnom cilju su različiti.
Danas se ipak u islamskom svetu najviše manifestuju pojave eksluzivnosti nad globalnom istinom i tumačenja izvornog predanja. Islam kao jedna od najuticajnijih religija savremengog sveta nije još prošla puteva renesanse i reformacije, pa da i javno usvoje nepobitnu, božju činjenicu čovekove slobodne volje i misli, a ne religijske države i religijskog društva, što postaje baš ono što nije ni ljudsko ni religijsko, več totalitarno. Da li će pridoneti svetski, proklamovani dijalog civilizacija poboljšanju individualnih sloboda, teško je nagađati. Ali džihad u svetoj knjizi Kuran nije fizički rat protiv svih onih koji formalno-pravno ne pripadaju tom delu sveta, već sveti rat svakog pojedinca sa zlom u njemu samom. A o tome govore i svete knjige hrišćanstava i drugih verovanja.
Religija kao državna religija uvek je opasnost jer izkorištava božje aksiome za ovladavanje svojih građana. Postaje negacija plemenitih, moralnih normi ponašanja i pojedinaca i društava. Ako u euforiji misionarstva proširuje svoju pomoć i u druge sredine, postaje još opasnija jer iziskuje, normalne, odbrambene reakcije. I u svojoj doronamernosti pomoć postaje problem.
Na primer u Bosni i Hercegovini, gde evropski muslimani doživljavaju u različitim oblicima uticaj nečega, što nije ni deo njihove tradicije, ni kulture, a ni neposrednog suživota sa uglavnom hrišćanskim sugrađanima.
Ali, ima nade. Nedavni poset saudijskog kralja Vatikanu i papi, donosi nadu za budućnost. Jer hrišćani u Saudskoj Arabiji, čuvaru najsvetijih mesta islama, nemaju pravo javno izražavati svoje uverenje. Možda će biti, posle ove posete bolje.
Zapadna civilizacija, kao da zaboravlja božju dimenziju čovekove egzistencije u suprotnosti sa islamskim svetom. Bilo bi dobro da se nađu nekde na sredini. Svi mi ćemo doznati kada nama dođe dan za koji ne znamo da li pripadamo svetlosti ili završavamo u tami. Ako bar čitamo i razmišljamo o predanju Proroka da ima za sve nas svetlosti, onda prihvatimo ovo. A ne da mešamo političke manifeste državnih religija i njihovih lidera sa svojim životom i nadom da slobodno odlučujemo.