Od dvoličnosti Zapada ne može da se diše, napisao je nedavno njemački nobelovac Ginter Gras u ne tako umjetnički čitljivoj, ali politički jakoj pjesmi, u kojoj je optužio Izrael da želi uništiti Iran, a da zapadne vlade sve to posmatraju dvostrukim standardima.
Ako je šta tačno u Grasovoj pjesmi onda je to upravo dvoličnost te zapadne politike, koju su narodi bivše Jugoslavije osjetili na vlastitoj koži posljednjih dvadeset godina.
Politike koja se ogledala u dvostrukim standardima, različitim pristupima, interesnim kompromisima pojedinih država te ličnoj promociji pojedinih diplomata kojima je bitnija vlastita karijera od kvaliteta života milona ljudi.
Sve je to ovdje u BiH satkano i sabijeno u takozvanu evropsku fazu, koja je promovisana tamo negdje nakon desete godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i traje sve do danas.
Posljednji primjer te dvolične politike je govor šefa Delegacije i specijalnog predstavnika Evropske unije u BiH Petera Sorensena u parlamentu Irske, krajem marta, u kojem je pozvao na produžetak mandata OHR-a, jer je, kaže, potrebno još neko vrijeme dok se BiH potpuno ne integriše u plan za integracije u Evropsku uniju.
Ova njegova izjava ne bi bila uopšte čudna da nije u direktnoj suprotnosti s politikom koju je najavljivao prilikom preuzimanja mandata, u kojoj je tada bilo jasno navedeno da je potrebno jačati ulogu Evropske unije u BiH, a smanjiti ulogu OHR-a koju je imao svih ovih godina sve do njegovog konačnog zatvaranja.
"BiH nema šta tražiti u Briselu s OHR-om", moglo se posljednjih godina često čuti od evropskih diplomata na putovanjima po ovim našim vrletima, koji su valjda željeli tako podstaći domaće lidere da lakše usaglase stavove.
Valjda se i Sorensen kad se našao u sasvim drugom okruženju, te nakon detaljnog iščitavanja govora koji je nekoliko mjeseci prije njega u tom istom parlamentu imao bivši visoki predstavnik Pedi Ešdaun, malo preračunao pa došao do zaključka kako je ipak prerano govoriti o stavljanju katanca na tu međunarodnu instituciju, koja je kreirala i kontrolisala sve nivoe vlasti u BiH.
Istina, posljednjih godina sa dolaskom Valentina Incka OHR gubi na brutalnosti, kakvu je provodio britanski maharadža Ešdaun, ali i dalje opstaje na političkoj pozornici iako baš nema vidljiviju svrhu postojanja, pogotovo nakon promovisane politike Brisela da odgovornost za integracije moraju preuzeti lokalni političari, a ne činovnici OHR-a.
Ako je već tako, a nije, što je jasno iz Sorensenovog govora pred irskim parlamentarcima, onda jedinu istinsku korist od produženja mandata OHR-a imaju službenici, ta birokratizovana gerila, kojima se ne ostaje bez zagarantovane visoke plate u evrima u ovim ekonomski rovitim vremenima.
Upravo i takav OHR predstavlja vidljiv politički problem jer bošnjačke stranke i dalje iskreno ne žele da se odreknu poluge preko koje su gurali svoju politiku proteklih godina, vjerujući da će možda da se vrate ta zlatna vremena kada je robusni britanski oficir pokušao da izgradi unitarnu državnu strukturu na smjenama, ucjenama i prijetnjama političkim liderima iz Banjaluke i Mostara.
Žele li Sorensen i društvo istinski da privuku, uvjere ovdašnje narode u opravdanost evropske priče onda moraju jasno da se odrede ili OHR ili Evropska unija. Jedno sa drugim ne ide
I upravo Pedi Ešdaun se posljednjih mjeseci baš uznervozio pa piše pisma, govori i hvata po londonskim čajankama aktivne diplomate kojima je Balkan u krugu djelovanja, te ih upozorava na raspad i separatizam koje provode Milorad Dodik i njegov SNSD.
Scenario je, kako kaže Ešdaun, da se BiH učini potpuno nefunkcionalnom kako bi svi odustali od nje. Doduše, kritikuje i bošnjačke stranke, koje u posljednje vrijeme mnogo više pažnje posvećuju Federaciji nego državi.
"Opasnost je dinamika kojom se ide prema raspadu, a ne jedinstvu. To je počeo Dodik, kada mu je međunarodna zajednica dozvolila da prijeti reformama, nezavisnom pravosuđu, državnom fiskalnom sistemu i drugim državnim strukturama koje su građene 11 godina", navodi bivši visoki predstavnik, jasno stavljajući do znanja da "Evropska unija treba da razgovara samo s onima koji su za jačanje države, a ne za raspad".
Međutim, realnost je savim drugačija. Politika čvrste ruke međunarodne zajednice neće nikada više biti dominantna na ovim prostorima jer ona ne može dati dodatni potencijal stabilnosti već bi mogla proizvesti potpuno suprotan efekat. Shvatili su to i u Vašingtonu pa su još 2010. godine pred početak opštih izbora povukli "posljednjeg Mohikanca" iz te stare, robusne OHR-ove garde Rafija Gregorijana.
Prosto je nevjerovatno šta se sve izdešavalo nakon odlaska tog netipičnog Amerikanca i kakvom se brzinom raspala sva ta medijsko-politička mreža, koju je ispleo novcem stranih donatara doturanim preko raznih nevladinih fondacija, u kojim su ordinirali likovi poput onih u "Transparensiju", koji su sve velike privatizacije, od "Telekoma" do naftne industrije, odmah okarakterisali kao krunski dokaz kriminala i korupcije. Ali, eto, i oni su danas zaćutali, ostavivši javnost uskraćenu za dokaze i činjenice kojima su godinama mahali kada su govorili o režimskoj mafiji u Republici Srpskoj, koja je pod šapu stavila sve strukture društva.
Ta velika priča uvijek je bila samo vid političkog pritiska programiranog iz raznih pobuda u OHR-u, koji se na kraju pokazao krajnje neefikasan, iritantan i razarajući za BiH. Svaka politička ideja unitarizacije ovog prostora koju zagovaraju Ešdaun i njegovi istomišljenici po Briselu, još od austrougarske aneksije te davne 1878. godine, pa makar je modernistički nazvali kao "evropski integracioni proces", nije imala baš nikakvu šansu za samoodrživost.
Stoga, žele li Sorensen i društvo istinski da privuku, uvjere ovdašnje narode u opravdanost evropske priče onda moraju jasno da se odrede ili OHR ili Evropska unija. Jedno sa drugim ne ide.