U našem narodu postoji jedna poslovica koja kaže da ono što loše započne ne može dobro da se završi. Ova poslovica može u cjelosti da se primijeni na djelovanje organizacije koja je kod nas poznata pod imenom OHR - Ured visokog predstavnika, čije je povlačenje, nakon jalovih 14 godina njegovog tobožnjeg rada, najavio sam visoki predstavnik za oktobar tekuće godine.
Na ovu instituciju bi se moglo primijeniti još mnogo naših poslovica, ali bi po mom sudu najbliža istini bila ona koja kaže: "Zlo rađenje gotovo suđenje." O čemu se tu uopće radi?
Poznato je da je pisac ovih redova bio uporan u stavu da nam tzv. međunarodna zajednica, ma šta ko pod tim razumijevao, ni na kakav način, barem ne na onakve načine na kakve se ona do tada miješala u razne svjetske krize, neće donijeti ništa dobro i da bi bilo najbolje da rješenje za probleme koji su nastali početkom devedesetih godina treba da nađemo mi sami. Ja sam bio tog uvjerenja prvenstveno zbog toga što nisam vidio neke previše duboke i složene probleme koji bi morili našu tadašnju zemlju, a koje ne bismo mogli mi riješiti s nešto većom dozom odgovornosti prema sudbini građana i budućnosti generacija koje dolaze, kao što nisam poistovjećivao komunizam u Istočnoj Europi i u Jugoslaviji.
Znao sam već odavno da Zapad, a posebno Amerika, intenzivno i uspješno, prvenstveno zbog gluposti tadašnjih sovjetskih političara i njihove nesposobnosti da rješavaju urgentne probleme sovjetskog društva (da su oni bili rješivi dokaz je Kina), mora doći do rušenja komunističkog režima u SSSR i da će taj proces započeti u Berlinu, kao najslabijoj tački cijelog tog sistema. Znao sam, također, da će se taj proces neselektivno širiti Europom i da će obuhvatiti i našu zemlju, bez obzira na ogromne razlike u prirodi i načinu funkcioniranja komunizma u Jugoslaviji i komunističkim zemljama istočnog bloka.
Također, bilo mi je jasno da će rušenje komunizma u Jugoslaviji biti ostvareno putem rušenja same Jugoslavije, jer je stvaranje federalne države, uz samoupravljanje, bilo najvažnije demokratsko dostignuće komunizma u Jugoslaviji, a da će snage rušenja biti nacionalističke snage, koje su unutar okvira jugoslovenske demokratij bile razvijene do znatne mjere, kao i da će određenu ulogu odigrati i emigrantske snage uz pomoć obavještajnih organizacija zapadnih zemalja.
Znao sam i to sam napisao i predložio određene načine ponašanja nas Bošnjaka, da će u tim okolnostima Bosna i Hercegovina postati predmet apetita prvenstveno srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će odigrati glavnu ulogu u rušenju Jugoslavije, jedan sa stajališta njene dezintegracije i stvaranja "povijesne" Hrvatske, a drugi sa stajališta reducirane reintegracije svih "srpskih zemalja" pod vođstvom Srbije. Kad su se stvari tako i odigrale, nisam bio uopće zadovoljan što sam predvidio tok zbivanja, ali mi je bilo užasno žao što je izostala jedino moguća i racionalna rekacija bošnjačke politike, tj. da odbije učešće u ovom procesu, koji će nužno biti nasilan i čije će nasilje najviše pogoditi Bosnu i Hercegovinu.
Od početka, od čuvene Zimmermanove posjete Sarajevu, bio sam protiv toga da nas stranci ocjenama Jugoslavije i Srbije guraju izvan Jugoslavije, a pogotovo da u tome postanemo sateliti Tuđmanove antisrpske (Ustav Hrvatske iz 1990. godine je bio jasno antisrpski) i tada skrivene, ali u datom času sasvim jasne antimuslimanske i antibosanske politike. Nažalost, stvari su se kod nas odigravale upravo kako je to Tuđmanu odgovaralo. Bosna i Hercegovina je dopustila da bude uvučena u proces koji joj je sigurno donosio rat, a ništa nije stajalo iza nje.
Kad je rat nastao, kao lojalista ja sam uporno branio legitimnu državu, vlast i njene predstavnike. Nažalost, oni nisu branili legalitet i legitimitet svoje vlasti i suvereniteta naroda Bosne i Hercegovine, već su nizom postupaka polako razarali njen suverenitet i odustajali od njegovih osnovnih načela.
Taj proces se odigrao pod vođstvom stranaca i pod okriljem pregovora o miru u Ženevi, koji su bili sve osim pregovori o miru i koji su u stvari bili pregovori o promjenama ustavnog ustrojstva države, uz ignoriranje postupka koji sam Ustav naše države propisuje za sopstvenu promjenu.
Ne želim ovdje sumirati sve to što se odnosi na politiku bosanskog legalnog državnog vođstva, ali moram da kažem da je jedna od najvećih njegovih grešaka bila nekritički odnos i neosnovano povjerenje u namjere i djelovanje zapadnih sila u Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini.
Znao sam da je osnovni cilj zapadnih sila, a prije svega Frncuske i Velike Britanije, bio da sruše komunistički režim i da na tlo bivše Jugoslavije uvedu svoje trupe, a da na čelo država koje će nastati iz rušenja bivše države, prije svega na tlo Bosne i Hercegovine, postave garniture poslušnih političara koji će činiti ono što im zapadni savjetnici budu sugerirali, da ne upotrijebim težu riječ.
To je uostalom čvrsta logika geostrateških planova i postupaka u situacijama kada se ne radi o izoliranom nego o globalnom sukobu i interesima. Mi nismo nikada bili neki bitniji faktor u toj strateškoj igri i stoga se igra vodila na načelu da se faktički podrže oni koji su sposobni da se sami održe ili ih se ne može bitnije promijeniti, a da se ostali prepuste igri sila koje je Zapad probudio i pustio da četiri godine divljaju na ovom prostoru.
Što se mene lično tiče, ja sam od poečtka, kao član ratnog Predsjedništva i lider opozicije u parlamentu Bosne i Hercegovine, bio protiv toga da se dozvoli ulazak stranih trupa na bosansko tlo, ukoliko one neće imati jasno određen i ograničen mandat i u pogledu ciljeva misije i u pogledu trajanja te misije i u pogledu naših prava prema njima. Kad mi je rahmetli Izetbegović rekao da on želi da strane trupe dođu, jer će one navodno morati tada djelovati u korist Vlade, ja sam mu rekao kako je jedino sigurno da one nikada neće djelovati ni u čiju osim u sopstvenu korist i u skladu sa strateškim interesima svojih vlada, a mi bismo morali vidjeti gdje smo mi u tim interesima.
U tim interesima mi smo bili pik zibner i zbog toga smo imali petnaest godina jalove politike, natezanja, obmana i praznog hoda, a da sva ta velika galama, pompa i velike riječi nisu donijele ništa drugo nego kompliciranje naše situacije. Uvjeren sam da smo za petnaest godina sami mogli da riješimo sve. Ovako nam se historija ponavlja od Berlinskog kongresa do danas svakih četrdesetak godina, a mi nikada na zelenu granu.