Namjera SAD da podignu tzv. obrambeni raketni štit u nekim zemljama sjeveroistočne Europe (Poljska i Baltičke zemlje) i jugoistočne Europe (Gruzija), tj. na granicama Rusije i prema zoni Kaspijskog jezera i srednje Azije, a usmjerenog prvenstveno prema Rusiji, Kavkazu i Iranu, izazvala je opravdanu zabrinutost sve miroljubive i demokratske javnosti u svijetu, koja je, umjesto jačanja napetosti, očekivala otvaranje i jačanje procesa općeg popuštanja i aktivne saradnje u pravcu stabilizacije mira, saradnje i napretka u rješavanju daleko urgentnijih svjetskih pitanja, nego što su to ambicije nekih sila da vladaju globusom.
Ta pitanja su klimatske promjene, koje prijete globusu u cjelini, opća glad, koja se nezadrživo širi, opasne bolesti koje poprimaju oblike pandemija i prenaseljenost određenih regija globusa, kao i sve veći manjak svih vrsta resursa za održavanje ljudskog života na do sada postignutom nivou. Pogoršavanje svih aspekata ljudskog života je jedina konstanta današnjice, a napredak se očituje jedino u stvaranju sve novijih i opasnijih oružja i širenju zone njihove moguće upotrebe.
U uvjetima velike političke i psihološke napetosti, zbog ratova koji su lišeni svake logike, osim interesa za ovladavanjem izvorištima nafte i plina i uspostavljanjem unilateralne kontrole strateški važnih prostora i komunikacija, a na uštrb suvereniteta, prava na mir i život zemalja koje imaju takva bogatstva i koje se nalaze na takvim prostorima, kao i legitimnih interesa drugih naroda i drugih velikih sila u čiju zonu osiguranja strateških interesa ulaze te zemlje i geopolitički i geostrateški, zbog čega su legitimna i njihova prava da učestvuju u rješavanju takvih problema, odluka da se izgrađuje raketni štit orijentiran prema istoku, ne samo da budi reminiscenciju na odnos zapad - istok ili komunizam - kapitalizam, kao opći okvir mogućeg svjetskog sukoba, nego je direktno suprotna svakoj logici preživljavanja čovječanstva, jer bi svaki eventualni globalni rat donio smrt cijeloj zemaljskoj kugli i vratio nas u kameno doba.
Stoga je misao o postizanju odlučnih strateških prednosti, a ona ima smisla samo ako se ozbiljno misli na rat kao konačmno rješenje nesuglasica u svijetu, u vojnom smislu notorna glupost i dodavanje ulja na vatru, i što je najgore, ona je izlaženje u susret opasnim nacionalizmima i vjerskim netrpeljivostima koje vladaju u Poljskoj i Baltičkim zemljama, a na neki način i u Ukrajini i Gruziji, gdje se aktivno gaji mržnja prema Rusima, Rusiji i pravoslavlju, što je kao osnova za racionalnu i demokratsku politiku apsolutno neprihvatljiv osnov za mišljenje, a kamoli za politiku, a pogotovo zbog toga što se sa druge strane štita nalaze, također, dvije već etablirane svjetske i atomske supersile (Rusija i Kina), kao i jedna koja upravo zbog takve politike nalazi razloge i opravdanja da i sama to postane (Iran).
Stoga se ovaj korak Baraka Obame može protumačiti kao radostan i očekivani značajan korak u poticanju politike opuštanja i smanjenja napetosti i svakako ohrabrujući korak u odnosu na cjelokupnu njegovu politiku, tj. onu politiku koju je najavio u izbornoj kampanju, a koja je predviđala značajnije izmjene u američkoj vanjskoj i unutarnjoj politici. Upravo je najava takvih promjena i u odnosima među velikim silama, kao što su Rusija i Kina, i u odnosima prema islamu i muslimanima u Americi i u svijetu i prema Palestini posebno, kao ključnom čvorištu i izvorištu mnogih napetosti uopće, čiju sudbinu i svjetsko-historijsko značenje niko nije imao pravo da povezuje sa terorizmom kao izoliranim, ograničenim i mnogim jasnim i vidljivim razlozima, koji nemaju veze sa islamom, izazvanim incidentima, stanjima i odnosima u zonama islamskih zemalja, kao i otvaranjem novog poglavlja u odnosima sa svim narodima koji bi trebalo u budućnosti da budu saradnici i prijatelji Amerike, a ne njeni poslušnici,
Zbog svega toga, ova odluka Baraka Obame ima veliko značenje. Prvo njeno značenje je u tome da se, umjesto otvaranja jednog novog polja konfrontacije, otvara nova mogućnost saradnje na opće dobrio svih ljudi.
Druga važna činjenica sastoji se u tome što je Obama time pokazao da neće biti zarobljenik predrasuda i mržnji koje postoje kod određenih krugova u svijetu i koje su uglavnom europskog porijekla, u čijem stavu i ponašanju ima više nacionalnih i vjerskih predrasuda i unaprijed datih ocjena ljudi i naroda nego racionalnog mišljenja, nego da će voditi politiku u skladu sa interesima svijeta i mira u svijetu. A to je veoma bitno kao novi model u ponašanju američke politike, koja je odustajala ponekad od klasičnog Disraelyevog načela da niko nema stalne i sigurne prijatelje ili neprijatelje, nego samo stalne interese.
A kako je danas najvažniji interes svih, podjednako i onih ljudi koji žive u Amazoniji, pustinji Kalahari, na visoravnima Avganistana ili u Kaliforniji, Skandinaviji ili bilo gdje na svijetu, da se očuva mir i razvije saradnja između svih naroda i država i to onakvih kakve one sada jesu sa perspektivom da će ih sama saradnja i uvažavanje njihovih interesa mijenjati, u cilju rješavanja onih pitanja koja ne mogu nikako i nikada neće biti rješena bez takve suradnje, onda se ovaj čin Baraka Obame može smatrati dobrim početkom jedne velike promjene karaktera i smisla politike u svijetu uopće. A promjena smisla i karaktera politike u kojoj, umjesto sile, konačno mora progovoriti razum, jeste najurgentnije pitanje i zahtjev sa kojim razum i moral suočavaju čovječanstvo danas.
Vjerujemo da ovo nije taktički nego strateški potez koji izvire iz prirode i humanog karaktera Obaminog poimanja politike i odnosa u svijetu i to u nama budi nadu.