Nadam se da zapadne sile neće u dogledno vreme naterati Srbiju da proteruje sirijske diplomate.
Amerikanci su, naime, opunomoćenim predstavnicima ove zemlje u Vašingtonu u utorak dali samo 72 sata da se spakuju i napuste Sjedinjene Države, dok su Britanci bili šire ruke - oni su svojim Sirijcima dali rok od sedam dana. A onda su, pod kombinovanim američko-britanskim "liderstvom" (što bi vlast u Beogradu rekla), i druge zemlje odmah počele da isteruju Sirijce.
Malo će koga iznenaditi da je Bugarska prva stala uz bok zapadnim saveznicima (Australiji, Kanadi, Francuskoj, Nemačkoj, Holandiji, Švajcarskoj, Italiji i Španiji). Sofija se svojevremeno prva upisala i u Bušovu koaliciju država "voljnih" da podrže bombardovanje i okupaciju Iraka bez dozvole UN-a, kada to ni Francuzi ni Nemci nisu hteli. Tad je vladala podela na "staru" i "novu" Evropu: nova je pristala uz Buša, pa je Bugarska tako postala deo onog što je liberalni Vašington tada posprdno nazivao "Bušovim mini Varšavskim paktom".
Sećam se da je zvanični Beograd na američki mig proterao dvojicu iračkih diplomata 2003, na dan početka bombardovanja Iraka. Proglašeni su "nepoželjnim" i naređeno im je da u roku od 72 sata sa porodicama napuste zemlju. Nikada nije rečeno zašto, ali država nam se tada zvala Srbija i Crna Gora i nekoliko meseci ranije proglasila je neku vrstu nedefinisane neutralnosti u odnosu na američki spor sa Sadamovim Irakom. Izgledalo je da je američki mig posredi jer su Iračani proterani iz Beograda istog dana kada je preostale iračke diplomate Stejt department proterao iz Vašingtona. Amerikanci su tog dana zatražili da sve zemlje zatvore iračke ambasade i tako "delegitimiziraju" irački režim. "Stara" Evropa se malo obrecnula. Francuska, Nemačka i Holandija javno su odbile da se povinuju američkom zahtevu, koji su Francuzi okvalifikovali kao "odluku koja zadire u naš suverenitet".
Ne sugerišem da se Amerikanci spremaju da bombarduju Siriju kao što su bombardovali Irak. Svakako ne u skorije vreme, i dok se god Rusi tome energično protive. Ali muči me osećaj već viđenog, a pripadam onoj sumnjičavoj sorti na kojoj je ispitivana i uvežbavana tvrdnja da je narod "odgovoran za način na koji se njime upravlja", čak i u autoritarnim ili diktatorskim režimima. Da je narod "kriv" što diktatora nije sa vlasti svrgnuo silom, ako nije mogao milom, te da se u tom smislu i ne može smatrati sasvim nevinim kad počne bombardovanje. Nikad mi nije pravo kada velike zemlje počnu negde da bombarduju neku sirotinju pod izgovorom da nije smenila svog "diktatora", "ratnog zločinca" ili regionalnog "kasapina", ili kako su ga već prethodno krstili. A pogotovo mi je sumnjivo kad u nekome odjednom otkriju Hitlera. Jer, sa Hitlerom nema dijaloga, nema kompromisa, sa njim se ne pregovara, njemu se odriče svaka čovečnost, njemu se kraj zna. Kad god počnu da rade o glavi nekom zlikovcu, pitam se koliko će nevinih ljudi stradati kako bi se on skinuo sa vlasti. Otuda i moja skepsa prema svakoj vrsti demonizacije, a pogotovo demonizacije političkih protivnika na demokratskim izborima u mirnim vremenima. Čim si ti apsolutno svetlo, a on apsolutna tama, to je najava politike u kojoj se unapred zna da nećeš uzimati u obzir legitimne interese pristalica, simpatizera ili birača tvog protivnika. Jer ako je on zlo, zašto da imamo obzira prema članovima njegove stranke, njihovim mišljenjima, interesima, nadama i strahovima? Ako je on zlo, onda ga valja uništiti, a ne graditi društvenu zajednicu zasnovanu na konsenzusu.
Možda bi trebalo da budem potpuno ravnodušna prema sudbini sirijskog režima i njegovih građana, ali to posle onoga što se desilo Jugoslaviji više ne mogu. Kad god čujem da se neki američki predsednik poziva na pouke rata u Bosni i na navodne američke uspehe na Balkanu, znam da time unapred opravdava bombardovanje neke zemlje, ili proglašava trijumf u nekom ratu iza kog su ostale užasne nesreće i u kom je strah promenio stranu. Kao što je bilo sa Libijom. Sada svi osim Amnesti internešenela odvraćaju misao i pogled od onih bednika koje muče po libijskim zatvorima i podrumima kao "Gadafijeve pristalice", ali nije tome davno da je Barak Obama o Libiji samozadovoljno rekao: "Kada su devedesetih godina stradali ljudi u Bosni, međunarodnoj zajednici je trebalo više od godinu dana da interveniše iz vazduha kako bi zaštitila civile (!?). A nama je trebao samo 31 dan!" O Siriji se u "Njujork tajmsu" već piše kao o "Obaminoj Bosni", jer, eto, Obama već čeka duže od trideset dana da zaštiti sirijske civile...
Ne verujem više u bajku da se pametna međunarodna politika u zapaljivim regionima vodi tako što dobronamerni stranci prvo identifikuju dobre i loše momke, a tirane izdvoje u zasebnu kategoriju. Niti sam spremna da verujem da negde u masi čekaju bolji lideri, koje će zahvalni narod na rukama doneti na vlast čim im Zapad pomogne da sruše tiranina. Nepoverljiva sam, kao i većina mojih sugrađana, prema liberalnim zapadnim predstavama da se selo može spasiti tako što ćemo ga spaliti, kako se u mirovnom pokretu govorilo za vreme vijetnamskog rata.
Znam da su drugi izvukli drugačije pouke. U vreme rata u Iraku, Veton Suroi, koji u kosovskoj albanskoj eliti važi za prosvećenog liberalnog intelektualca, oglasio se tvrdnjom da je bombardovanje Kosova "na delu" pokazalo da nije tačna parola mirovnog pokreta da bombe ne mogu doneti demokratiju. Pamtim i sarajevski magazin koji je, u noći kada su po Beogradu počele da padaju NATO bombe, čitaocima preneo egzaltaciju lokalnog taksiste koji je uzviknuo: "Eh, da mi se večeras rađa drugi sin, dao bih mu ime Tomahavk!"