Sa gangsterima nema problema, ali ostaje mnogo veći - što sa samom specijalnom policijskom jedinicom sastavljenom od boraca iz srpskog domovinskog rata u Krajini i Bosni?
Tu formaciju - arkanovce - osnovao je 1991. godine šef srpskog DB-a Jovica Stanišić. Bio je Miloševiću isto što i Tuđmanu Josip Perković, prijašnji i potonji šef Udbe, koji prvi pristupa novoj vlasti, pa radi s ljudima koje je ranije po dužosti progonio. S teroristima i međunarodnim kriminalcima koji se na brznu pretvaraju u rodoljube i gospodare rata.
Stanišić je organizirao naoružavanje Knina te poslao Arkana sa 57 ljudi odabranih iz centralnog policijskog arhiva beogradskih kriminalaca u Đeletovce, u Slavoniji, gdje su organizirali obučni kamp za "crvene beretke", iz kojega će poći oni koji su počinili većinu srpskih ratnih zločina u Bosni, od Bijeljine do Srebrenice. Heroj te ekipe postao je specijalac Radoslav Kostić Kole. Poginuo je na bihaćkom frontu, gdje se odvijala najveća švercerska operacija u povijesti Europe: nafta i hrana za Srbe iz Bosne, pritisnute embargom, vožena je iz Hrvatske, od Rijeke, preko Abdićeve Velike Kladuše na Karadžićev "oslobođeni teritorij". U toj operaciji, koja je dogovorena na najvišem vrhu, između Tuđmana i Miloševića, natovarili su se milijunima najkrupniji hrvatski hercegovački i srpski bosanski "logističari". Kostić je zaglavio jer je posao išao kraj utvrđenog Bihaća, gdje je bosanski provladin general Atif Dudaković napravio bosanski Alamo, pa se ondje još mogla izgubiti glava...
Kad je oktroiran Daytonski sporazum, hercegovački šverceri doklatarili su se u Zagreb te osnovali 1. gardijski zdrug, a bosanski kriminalci, također zaogrnuti plaštom patriotskog ratnog heroizma, u Beograd, gdje su u Kuli na Dunavu udarili logor Jedinice za specijalne operacije. Tuđman se tada riješio Tute, svog Arkana, a Milošević Arkana, svog Tute. JSO je pak poslala pretorijansku formaciju, koja je trebalo da čuva Miloševićev režim u slučaju masovnih nemira. Imala je oko 350 uvježbanih ljudi stalnog sastava, oko 500 s rezervom i do 1.200 s pratećom snagom "dobrovoljaca" iz kriminalnog miljea. "Crvene beretke" iz Kule bile su opremljene američkim džipovima Hummvee, oklopnjacima te s dvije helikopterske topovnjače Mil Mi-24 naoružane nevođenim raketama. Jedinicom smještenom u kamp "Radoslav Kostić" u Kuli, 160 kilometara od Beograda, zapovijedao je pukovnik Milorad Ulemek zvani Legija (u nekom trenutku uzeo je ženino prezime - Luković). Poslije NATO bombardiranja, kad je Miloševićev režim izgubio svako uporište, specijalci su postali jedini garant opstanka njegove tiranije. Na armiju više nije mogao ozbiljno računati...
Započevši obračun s podzemljem, dr Zoki je morao znati da stvar neće ići lako. Znao je to još i 2001. kad je uklonio šefove Resora državne bezbednosti, postavljene nakon petooktobarskog prevrata baš po Legijinu ukusu. Kad su smijenjeni, JSO je izvela "mirne demonstracije" kod novobeogradskog hotela "Intercontinental" - zaposjeli su svojim oklopnim vozilima jednu traku autoputa Niš - Beograd, te odbili da se vrate u kasarnu. Đinđić je došao pregovarati s Legijom u Kulu i smirio stanje tako što im je dao novog šefa Bezbednosti, koji će ih u svemu slušati. Legija se ipak morao povući u penziju, što je rado učinio, odvukavši dio naoružanja koji mu je, po njegovu mišljenju, pripadao: nekoliko borbenih vozila, duge cijevi, specijalnu opremu... Sad se mogao u miru sasvim posvetiti kriminalu. Nastanio se kod Arkanove udovice Cece, preuzeo zemunsku blagajnu i stao timariti pevaljku u neukusnoj tajkunari, zamku neobizantijskog sloga podignutom na terenima prvoligaškog privatnog kluba Obilić (to je srpski Hrvatski dragovoljac, lokalna udruga crno-T-košuljaša proistekla iz Miloševićeva domovinskog rata). Svaka srpska pevaljka ima ljubavnika gangstera - to je folklor turbo folka, kojemu bi bolje pristajala oznaka gangsta folk - tradicija koju je utemeljila još Vesna Zmijanac (ona se ovijala oko Zemunca, Hrvata koji je bio capo dei tutti capi jugo-mafije, šef i uzor i Arkanu i Bagariću, svojim krilnicima iz doba frankfurtske zločinačke unitarističke idile).
Legija je po Beogradu jurio u tri džipa s naoružanom pratnjom, kao nekoć Gojko Šušak po Zagrebu - i moć mu je zajedno s kokainom udarila u glavu, pa je počeo program "čišćenja" beogradskog podzemlja od svih nedovoljno patriotski orijentiranih kriminalaca, koji mu nisu izravno podložni. Počeo je rat mafije i neki Čume zapalio je u Njemačku, te propjevao kod policije i dao joj prilično dobar pregled podzemlja, koji je onda došao u ruke srpskoj policiji, koja je to sve ionako znala, jer je u svemu sudjelovala, ali je stiglo i do novina, te u diplomatske krugove, a onda se složila zaista ozbiljna frka, pa je Đinđić zaista neizbježno morao pokrenuti obračun sa silama mraka, u što sigurno nije rado ušao bolno svjestan koliko je na tom frontu slab, ranjiv, izložen, i koliko ta stvar, zapravo, do usijanja dovodi društvenu konfrontaciju na sasvim krivom mjestu - ne, naime, na političkoj sceni, u sukobu s pravim antagonistima, naručiocima i pokroviteljima mračnog poduzeća, nego s njihovim glupim, ali opasnim, do zuba naoružanim opričnicima. Da je mogao, Đinđić bi tu konfrontaciju izbjegao, s instinktom političara koji se uvijek postavlja protiv neprijateljske glavnine i u sukob ide samo kad je pobjeda unaprijed sigurna. To je bit političke taktike...
Čim je procurilo da je Ured specijalnog istražitelja formirao kriminalne dosijee, mafija se mobilizirala, što je izazvalo pometnju i u obavještajnoj zajednici, koja je s podzemljem sjedinjena zajedničkim interesima u svim sferama nacionalne ekonomije i društvenog života.
Istodobno, u saveznoj srpsko-crnogorskoj državi, koju je Đinđić stvorio pošto je zasnovao pakt s Milom Đukanovićem, pa raspustio staru Jugoslaviju i osnovao novu federalnu tvorbu, sve srpske miloševićevske institucije preko noći su izgubile legitimitet (uključujući razne državne banke i tvrtke koje kontrolira KOS). Đinđić je za civilnog ministra obrane, koji će resor napokon oduzeti Generalštabu, odredio Zorana Živkovića, čovjeka surove odlučnosti, silovitog tipa, koji se probio kao trgovac kavom u Nišu i ondje dogurao do gradonačelnika, izbjegavši da ga proguta kloaka srpske provincije, koja je pod Miloševićem toliko ogrezla u depresiju, drogu i nasilje, da ju je mladi pisac Zoran Ćirić, dobitnik NIN-ove nagrade za roman "Nišvil", pretvorio u globalnu metaforu srpske egzistencijalne krize.
Nakon usvajanja Ustavne povelje nove države - Srbije i Crne Gore, pristupilo se izboru ministra obrane i onda je - ubijen Đinđić. Ustrijelio ga je pripadnik JSO-a, dakle, tehnički, namještenik Resora državne bezbednosti, što u vječnim špijunskim ratovima samo znači da je najsumnjiviji onaj drugi, na kojega ne pada izravno sumnja - dakle vojna služba. Za organizaciju atentata bili su potrebni vrlo veliki resursi - trebalo je točno ustanoviti kad će i premijer gdje boraviti, kakvu će imati pratnju, osiguranje... Prvi pokušaj ubojstva učinjen je još 12. veljače 2003. Tada su pred premijerov automobil izvezli kamion (klasični rukopis JSO-atentata) s kojim je trebalo da se sudari njegov oklopni BMW, pa bi Đinđić bio smaknut snajperskim hicem iz zasjede. Vozač kamiona u neuspjelom atentatu bio je pripadnik kriminalnog "zemunskog klana". Osuđen je na par dana zatvora i pušten... Je li Đinđić shvatio što mu prijeti? Toliko spretan političar koji temeljno shvaća politiku, čaršiju i ulicu, sigurno je dobro razumio sve te signale, ali bio je svjestan da ne postoji obrana od mračnih sila i da se neće moći održati u defanzivi. Sa strašnim fatalizmom čovjeka koji sluti da ulazi u bitku koju ne može dobiti, krenuo je u preticanje te dodao gas...
(Sutra: Šutnja ubijenog premijera)