U dvorani zagrebačkog Županijskog suda, Sanaderova obrana prelazi u kontranapad: "Nije Sanader posredovao za Hypo banku, nego Mate Granić!" Ta Mate je bio ministar, a Ivo samo njegov pomoćnik.
. Uostalom, posvjedočit će Nikica Valentić, kojega je pozvalo tužiteljstvo, kredit o kojemu je riječ Hrvatska je podizala u doba kad nije imala nikakav bonitet na međunarodnom financijskom tržištu pa je dvadeset milijuna posuđenih da budu kupljene zgrade veleposlanstava u inozemstvu zajam koji nam tada nitko nije naturao… DORH-ova optužnica odjednom izgleda prilično mizerno.
Tamaru Laptoš, zamjenicu ravnatelja USKOK-a, u novinama su pokušali prikazati kao "željeznu lady", koja je "sledila Sanadera", no ta prilično bezlična Međimurka od trideset i nešto godina, u oporoj stvarnosti sudnice izgleda kao državna činovnica koja se ni po čemu ne može mjeriti s na sve spremnim Čedom Prodanovićem, najkrupnijom pojavom hrvatske odvjetničke prakse. Podupire ga Jadranka Sloković, raskošna plavuša, njegova partnerica iz Haaga, gdje su skupa uvježbali tehniku koju sad primjenjuju u zagrebačkoj sudnici. Ondje je trebalo izvući Čermaka pa natovariti Gotovini, a sad se vadi Sanadera, a pakira Mati. Ili tako izgleda neupućenom promatraču koji negdje u zagrebačkoj kavani proučava novinske spinove slavnog hrvatskog pravnika-kriminalista koji se prvo pročuo kao javni tužilac koji je zabranio "Polet" zbog slika golog golmana Milana Šarovića. On je u tome uspio pronaći nacionalizam. A sad se, u ironičnom sudsko-sudbinskom obratu, među ovim korumpiranim nacionalistima bori za bolju sliku njihove - što bi Tuđman rekao - zločimbe.
"Ali, ja sam dvadeset godina predano služio Hrvatskoj", patetično izvikuje bivši premijer na svom procesu za jednu manju kriminalnu afreri, koju je DORH sa svojstvenom nekompetentnoću i pretjeranom samouvjerenošću koju potiču naručene akolade po štampi, stavio na početak procesnoga "repa", pokušavajući se možda dodvoriti Pantovčku, pošto je uvođenje kvalifikacije "ratnog profiterstva", koju su pridodali ovom slučaju, politički projekt predsjednika Ive Josipovića.
Takva teška tužba stoji na krhkim nogama ne osobito dobro pripremljenog optužnog prijedloga što ga zastupa gospođa koja još nikoga nije impresionirala svojim nastupom.
Zašto državni odvjetnik Bajić naprosto nije išao na aferu "FIMI media", koja je otvorena knjiga, s nekoliko tuceta svjedoka i preciznom dokumentacijom o transferu ilegalnih fondova, što su završile u velikim kožnatim torbama isporučivanim u kabinet Ive Sanadera? To je prosta krađa i protagoniste prikazuje kao obične, male, bezdušne lopove, što je dojam koji je javnost o njima već i do sad stekla… Umjesto toga, dopuštaju bivšem premijeru da u sudnici pontificira o svojim ratnim zaslugama, o tome kako je od Tuđmana dobio pukovnički čin jer je "pregovarao s Mladićem" (a uniformu je nosio samo jedan dan, na postrojavanju ansambla splitskog kazališta). Rođeni blefer, Sanader je na suđenju procvao čim su na nj uperili reflektore - uspravio se, bolje izgleda, a bolje i govori od bilo koga u sudnici, pa mu donekle parira jedino sudac Turudić, jer mora - njega je upravo Sanader instalirao na to mjesto u Županijskom suda, što znači da mora i dokazati neovisnost. To bi trebalo da znači kako je manje-više nevažno ono što će se u sudnici izreći i prikazati, budućin da je, prema prosudbi svakog upućenog političkog analitičara, presuda već osigurana tim ukupnim odnosom slabosti i snaga...
Tužba ionako plitko zadire u materiju o kojoj se u ovom slučaju raspravlja. Posve je moguće da Tamara Laptoš, koja je upisivala pravni fakultet upravo dok se događalo ono o čemu je riječ na procesu, a karijeru započinjala u Čakovcu, uopće nije svjesna temeljnih odnosa u aferi "Hypo banka".
Nema nikakve sumnje da su politički lideri i sama rukovodeća struktura HDZ-a duboko involvirani, te odgovorni za taj ratnoprofiterski zločinački pothvat u kojemu je, međutim, Sanader kao pomoćnik ministra vanjskih poslova prilikom osiguranja ove prve, beznačajne svote što je išla Granićevom ministarstvu vanjskih poslova, imao samo epizodnu ulogu
Sanaderova uloga u tome počinje puno ranije, dok je još kao siromašni emigrant igrao amaterski nogomet u Innsbrucku. On i njegov mlađi brat Miro, u kući čije su žene obojica živjeli - a koji je u međuvremenu promijenio ime u Flavio, da ga nitko ne bi dovodio u vezu s lopovskim Hrvatima - upoznali su na terenima jednog žustrog rekreativca koji je puno držao do svoje tjelesne forme - gospodina Michaela Passera. Poduzetnik i potonji zamjenik gradonačelnika, Passer je bio jako blizak s koruškim zemaljskim poglavarom Joergom Haiderom. Kad Haider formira vladinu koaliciju s austrijskim narodnjacima OVP, Passerova žena, Susanne rođena Reiss, kojoj su novinari dali nadimak - Kobra, postat će zamjenicom kancelara u Beču - potpredsjednica Vlade - a Sanader će se s njenim mužem udružiti i formirati jednu (propalu) građevinsku firmu.
Kad je od amaterskog centarfora postao igrač na hrvatskoj političkoj sceni i dotjerao do pozicije pročelnika Ureda predsjednika, Ivo je svom šefu Franji u Zagreb doveo samoga Haidera. Koruški i hrvatski poglavar utanačili su principe suradnje, koji će dovesti do masivnog ulaska Hypo banke na hrvatsko novčarsko tržište. Malena županijska štredionica blokiranog računa koja je netom dobila petnaestak milijuna maraka kredita od gracerskog osiguranja "Grawe" da pokrpa bilancu, upustila se tada u veliku avanturu, koja će je u idućih dvadeset godina pretvoriti u krupnu regionalnu bankarsku korporaciju. Na njen račun počinju se, naime, slijevati polozi hrvatskih banaka, kojima je Tuđmanova vlada naložila da 30% svoje aktive drže kao polog u odabranim stranim bankama!
Uloga koju je, dakle, Sanader imao kod osiguranja prvog deviznog kredita Hypo banke hrvatskoj državi, mali je dio njegova ukupnog, strateškog angažmana u pothvatu otvaranja kreditnih linija hrvatskim tvrtkama i ustanovama, financiranim upravo novcem što je izvučen iz depozita nacionalnih banaka.
Tužbi i procesu koji se protiv Sanadera vodi u ovom slučaju nedostaje upravo takav uvid i širina, možda stoga što tužilaštvo nastoji da ne dodirne druge aktere priče, koja ide u srž storije o velikoj pljački hrvatskog društva što ju je režim proveo na početku devedesetih godina. Nema nikakve sumnje da su politički lideri i sama rukovodeća struktura HDZ-a duboko involvirani te odgovorni za taj ratnoprofiterski zločinački pothvat u kojemu je, međutim, Sanader kao pomoćnik ministra vanjskih poslova prilikom osiguranja ove prve, beznačajne svote što je išla Granićevom ministarstvu vanjskih poslova, imao samo epizodnu ulogu.
Bit će da Tamara Laptoš o tome puno ne zna, a Bajić zna možda i previše. Čedo se, pak, pravi blesav i sav je napor obrane usmjerio na točenje Graniću i bogato novinsko futranje priče o tajanstvenom doktoru Eugenu Laxi, "engleskom masonu najvišeg ranga", koji je tobož uzeo novac za posredovanje oko ovoga kredita, iako je na prvi pogled jasno da je to neki bezveznjak, fantast kakvih se iz emigracije početkom devedesetih doklatarilo na stotine, pa su svoju bozu prodavali na svakom uličnom uglu u Zagrebu. Dobro se zna da je sve bitne odluke donosio sam Tuđman, a Mate Granić samo je radio ono što mu se kaže, dok se za provizije mogao ogrebati upravo onaj koji je bio najbliži tim dilovima. Da ih je uprvo Sanader sve započeo, mogao bi lako pokazati svaki bolji investigativni novinar, što ne znači da su za to sposobni i državni činovnici koje Bajić okuplja u svom štabu u Gajevoj ulici, pa šalje na Zrinjevac da se bore s najskupljim odvjetnicima Zagreba!