Dobro raspoložen ali oprezan, pred najvažnijim izazovom svoje karijere u pravnim poslovima, Serge Brammertz, glavni tužitelj Međunarodnog suda za ratne zločine (ICTY ili Haški tribunal), vjeruje da će s početkom 26. oktobra 2009. dokazati genocidni plan Radovana Karadžića. Suđenje protiv bivšeg lidera bosanskih Srba počinje idući ponedjeljak, a Brammertzov ured želi dokazati da, između 1992. i 1995, u Bosni je postojao jasan i precizan plan za progon nesrpskog stanovništva iz svojih domova.
Drugim riječima, da je postojala genocidna namjera u onomu što se kolokvijalno naziva "etničkim čišćenjem". "Zbog toga ključno je ne toliko koliko je ljudi ubijeno i koliko protjerano, a brojke su užasne, već kako i zbog čega su ti ljudi ubijeni, ranjeni, zatvarani, mučeni, silovani i na svaki drugi mogući način poniženi", veli Brammertz pred novinarima u Haagu. Pojašnjava tom prilikom i dva ključna djela optužnice: masakr u Srebrenici, sa oko 8.000 ubijenih Bošnjaka (muškaraca) od strane srpskih (i srbijanskih) trupa, te opsada Sarajeva, koja je optužnici za genocid dodala još oko 12.000 mrtvih, uglavnom civila.
U drugim točkama predmeta (ima ih sveukupno 11) promatrat će se ratni zločini i zločini protiv čovječnosti u još 27 općina u kojima su stradali Bošnjaci. "Brojka ubijenih kao rezultat Karadžićeve genocidne politike je veća, ali smo se opredijelili za one događaje koje najzornije mogu prikazati što se pod djelovanjem optuženog Karadžića dogodilo. Osim toga, ne možemo i ne želimo održati predugo suđenje", pojašnjava glavni tužitelj Haškog tribunala. Sa svjedocima se isto moralo ići u rezove. Od prvotnih 540 je odlučeno saslušati njih 409, a imat će sveukupno 300 sati za očitovanja. ICTY želi, kao što je poznato, zatvoriti svoja vrata do kraja 2012.
Za obitelji žrtava ova žurba i ova kraćenja Haškog tribunala znaće i proizvode dodatne muke. "Tragedija je dio njihova svakodnevna života. Zbog toga smo, između ostalog, odlučili ne odugovlačiti proces jer to ne bi nikomu pomoglo. A, ponavljam, cilj nam je opisati količinu i karakter zločina", dodaje tužitelj Brammertz, koji zaključuje da je Radovan Karadžić imao na raspolaganje 15 mjeseci da pripremi svoju obranu i da će, uzimajući u obzir sve okolnosti, u potpunosti imati pravedno suđenje.
U Sarajevu sam bio tijekom opsade. Ulazio sam kao novinar UN-ovim letovima iz Zagreba i kako je to već tada išlo, s puno sreće, dakako, izvještavajući za mnoge medije - za tjednik "Globus" među inima. Imao sam priliku živjeti u tome gradu od ljeta 1996. do jeseni 1999. Pisao sam za "Oslobođenje" i za druge listove, bio komentator i gost više radijskih i televizijskih stanica (NTV Studio 99, najčešće) i, ukratko, zavolio i grad i zemlju u kojoj su mi rođeni baka i djed po ocu. Nekoliko sam se godina bavio idejom da dođem do bosanskog pasoša, al' nekako me je bilo sram zatražiti ga.
Svugdje sam bio, svašta vidio i doživio, čak i da mi se zalutali metak zabije u torbu u kojoj sam dovlačio namirnice za prijatelje u potrebi. Oholo sam se razbacivao novim statusom dragog gosta koji je bio prihvaćen zbog ljutoga protivljenja onom zločincu Tuđmanu i ustašama Gojka Šuška. Valjalo me dobro išamarati. I dovesti me k pameti. To mi se dogodilo u Srebrenici. Pravio sam priču za španjolski "El Pais".
S onim čudnim i nezaboravljivim mirisom vreće kostiju srebreničkih žrtava koje čekaju identifikaciju i sahranu u Tuzli, stigao sam u Srebrenicu prilično svjestan i pogođen patnjama ubijenih i prognanih Srebreničana, ali me je tek susret sa mještanima u kakvom-takvom suživotu nakon užasa pomogao da shvatim da iz te priče mora izrasti nova moralnost. Nova snaga u borbi za izgubljeno dostojanstvo. A bio sam tada nedorastao za taj zahvat. Bez obzira što sam već bio pokazao da me takva nova pravednost zanima, poglavito nakon susreta sa leševima ubijenih hrvatskih Srba nakon "Oluje", o čemu sam među prvima, ako ne i prvi, u Hrvatskoj pisao.
Kako je govorio i napisao ratni legendarni provincijal bosanskih franjevaca, nažalost pokojni fra Petar Anđelović (vidi članak "Srebrenica je naše prezime" u knjizi "Fratar i njegova Bosna", Rabic, Sarajevo, 2009, str. 55-57), "Srebrenica i njezina žrtva ne smiju biti prepuštene zaboravu ni sudbini završenog čina. Naprotiv, Srebrenica treba i mora biti početak novih nastojanja oko mira i slobode svakog čovjeka".
Dakle, imat ćemo to važno suđenje Karadžiću. No, pitanje je: hoćemo li znati pokazati brigu za budućnost i hoćemo li umjeti politički ispravno razmišljati, bez osvetništva, bez mržnje, s istinskim pijetetom prema stradalima i, ponajviše, s osjećajem krivnje i/ili pokajanja? Jer, to je i moja dilema. Nastala je, ponavljam, tijekom te srebreničke reportaže.
Srebrenicom i okolicom je potekla nedužna krv, glave preklanih ljudi su se kotrljale srebreničkom kaldrmom, a iz Srebrenice je potekla već viđena vukovarska rijeka prognanika, rijeka koja boli, ni manje - ni više nego onako kako me je zaboljela ona srpska starica Sava Lavrnjić, izmasakrirana od Hrvata u selu Komić, kod Udbine, a koju sam s pokojnim umirovljenim protojerejem SPC-a u Zagrebu, ocem Jovicom Nikolićem, sahranio u februaru 1996. u tamošnjem groblju.
Često se spominje argument apatije i zamora regionalne javnosti pitanjima ratnih zločina i žrtava, a nevladine organizacije nerijetko izgovaraju vapaje poput "koga više zanimaju žrtve?". Žrtve su zanimljive za vrijeme obljetnica, komemoracija, političkih govorancija i suđenja. Ako postoji zamor od ratnih zločina i žrtava, onda je to toliko nepristojno da vas molim da učinimo obrat. U ime morala i pravednosti.