Jesam li optimista? Jesam. Živim ovde. Ovde su ostale tri grupe ljudi, ali čim kažem tri, odmah se pomisli na tri konstitutivna naroda, bez narodnosti.
E, nije! Prva grupa su oni što tipično oslikavaju onu čuvenu `Nekom rat, a nekom brat`. Ovoj prvoj grupi bio je brat. Drugu grupu čine oni koji niti mogu, niti imaju snage da se pomere, a kojima je zaista bio rat, a nimalo brat. Žive u nadi i preživljavaju. Jedva. Treća grupa su optimisti, oni koji su se zainatili ili koji znaju kako izgleda i naličje života u tim razvijenim tržišnim privredama i demokratijama. Nije mi bio brat. Naprotiv.
S ovom pameću, 1992. godine bih se verovatno vratila u inostranstvo, a širu porodicu, koja je tada pripala meni, poslala bih negde, kao što su to uradili svi ovi koji danas overavaju nacionalne certifikate i akreditacije. Tokom rata mogla sam poslati neku kao humanitarnu pomoć u vidu par paketa ili doći, uz dobro obezbeđenje, da nešto odrecitujem ili podelim lekcije napaćenoj braći, pa bih zato dobila zahvalnice i status podobne.
E, nisam. Glupost ili šta, ko će znati. Valjda sam se tada već predodredila za ovu treću grupu zainaćenih ili optimista, a možda će neko reći i budala. Šta god da sam, tu sam. Nekima na radost, a mnogima na smetnju i žalost.
Ne osećam se usamljeno. Ima nas dosta, samo se ne čujemo od buke ovih samoproglašenih nacionalnih certifikatora i akreditatora. A da ne bi bilo zabune, jer znam kako se ovakvi stavovi odmah komentarišu, Srpkinja sam (gle čuda!), bez nacionalnog certifikata i akreditacije od samoovlaštenih, rođena i odrasla u Sarajevu, a imam pravo i na srbijanski i na hrvatski pasoš zbog roditelja. Nisam uzela nijedan. Imam samo bosanski, na opšte zgražavanje i čuđenje moje okoline koja mi godinama već savetuje da uzmem, recimo, hrvatski, pa da putujem nesmetano. Ili srbijanski, kao istinsku potvrdu nacionalne pripadnosti i opredeljenja.
Hvala. Ekavski govorim od rođenja, pa i moja učiteljica iz osnovne škole u Sarajevu, pa profesori u gimnaziji, uvažavali su tu činjenicu, osim kada je bilo obavezno pisanje pismenih vežbi ijekavskim izgovorom tada nam zajedničkog jezika. U Zagreb odlazim češće nego do rata, a srećem Hrvate iz BiH koji nas sa bezbedne udaljenosti podržavaju novim patriotskim trgovačkim poduhvatima iz naših sredstava. Umorna sam odavno od branilaca interesa mog naroda sa Terazija i crnogorske obale.
Ljudi se sklonili odavde, porazmestili se tamo, a nas brane vatrenim govorima i savetima od tamo. Od njihove odbrane svaki put ostanemo krvavih leđa, pa ih molim da svoj kapital, na prvom mestu, prebace ovamo, zaposle bar nekoliko ljudi i tada ću verovati svemu što kažu. Ovde, naravno, izuzimam one koji su mahajući rukama i teturajući izbauljali iz razrušenih kuća i spas tražili gde su stigli. Oni ni ne dele savete. Preživljavaju, ćute, rade, nadaju se, a bodu oči svima gde god odu. Zašto ovo govorim?
Muka mi je bilo da gledam pred prvomajske praznike kolone koje su se uhvatile na putevima za rezervne otadžbine kako bi se `zasluženo` odmorili tamo na svojim imanjima stečenim `poštenim` radom i `izvanrednom poslovnom snalažljivošću`. Nas su iskomadali, podelili, a njima ostade bivša Jugoslavija i novostečena imovina bez granica. Kad ih čujem, kad se vrate puni energije, kako pričaju o svojim naporima da poboljšaju standard stanovništva, izbore se za vitalne nacionalne interese i slično, osećam kao da mi rastu magareće uši i bojim se da će umesto nekog artikulisanog glasa iz mojih usta krenuti njakanje.
Ne praštam nikome, niti zaboravljam pokušaje da mi se potceni inteligencija. Ne mislim ja da ljudima treba oduzeti pravo da imovinu kupuje gde hoće, da posluju gde hoće. Ekonomista sam i malo više znam o kretanju kapitala (a i studentima objašnjavam upravo međunarodno poslovanje). Ali, volela bih da je ta imovina stečena legalno, a da titulari te imovine ne zatvaraju celo stanovništvo u torove dok sami razmeštaju svoje cenjene stražnjice na više mesta ili u više bivših JU-republika istovremeno.
Često vidimo u novinama da je neki od važnih ljudi našeg političkog neba ili kakav novokomponovani `bizmismen` potekao iz `skromne, radničke/seljačke porodice`, kako voli u intervjuu ili biografiji da mu se napiše, a kada bude upitan odakle mu ogromno bogatstvo, odjednom kaže da je nasledio, da je to u familiji već generacijama i slično. Nikako da dokučim jesmo li mi rasli u istoj bivšoj Jugoslaviji, gde se znalo šta je jedna skromna, radnička/seljačka porodica mogla ili za koliko su se mogli i mogu prodati ti dunumi zemlje u Gornjim ili Donjim Prkalovcima, montažna vikendica u Žumberku i, najčešće, dvosoban stan u zgradama našeg nam soc-realizma.
U odbranu takvih stoje razni podrepaši izjavama tipa `Znaš, on zna da obrne lovu`. Vidim i ja da zna, ali, znajući intelektualne i obrazovne domete tih kvalifikovanih obrtača, postavljam pitanje čije pare obrće i čijim se parama pokreće. Na um mi padne odmah ono nemo kolo i stihovi uz njega `Obrni je, okreni je, iz tvog sela nije`, s tim da bi sad glasila `Obrni je, okreni je, iz tvog džepa nije`.
Kada je u novinama i pred TV kamerama osvanulo ono spektakularno hapšenje zbog zloupotrebe položaja u slučaju robne kuće `Boska`, a po nalogu Specijalnog (i paralelnog) tužilaštva, setila sam se nekih detalja u vreme mog mandata kada smo na Savetu za privatizaciju raspravljali o privatizaciji `Boske`.
Kad sam pitala šta tamo prodaju, s obzirom na to da su izlozi prodati, te da li se može dozvoliti bar promena namene u privatizacionom programu, jer se, u stvari, prodaje tunel, pojedini me napadoše da nisam Banjalučanka i da ne razumem njihovu ljubav prema zaštitnom znaku i lepotici Banjaluke.
Na dušu mi se svali odsustvo lokalpatriotizma i činjenica da nisam rođena Banjalučanka samo zbog pitanja i razmišljanja, a oni koji obeščastiše tu lepoticu valjda ostaše lokalpatrioti i rođeni Banjalučani. Ne ulazim u to šta će biti ishod ovog procesa, da li su i koliko uhapšeni krivi, ali prozivam i one koji su godinama iz te robne kuće uzimali robu bez plaćanja i time doveli ovaj kolektiv do toga da se imovina prodavala da se namire osnovni troškovi, da sada kažu koju reč u eventualnom sudskom procesu ili vrate lustere, lampe, tepihe, nameštaj, tehničku robu, gardarobu i slično pre nego krene proces.
Neka i tako iskažu svoju ljubav prema Banjaluci i njenom zaštitnom znaku. I `Sarajka` je za Sarajevo bila što i `Boska` za Banjaluku, pa, eno, nestade kao ni da je bog nije dao. Koga su tamo imali za svoje rođene Sarajlije i lokalpatriote, znaju najbolje oni koji je nikome onakvu nisu mogli prodati. Jedni uzimaju, drugi im potpisuju i misle da će tako obezbediti opstanak, a faktura zna se kome dolazi. Ne verujem da će ikada stići, kad već nije onda, faktura onima u čijim su stanovima i kućama sada ukusno razmeštene stvari iz propalih robnih kuća.
A šta bi bilo da počnemo listati sve naše propale firme! Iznad svake su bili nalogodavci, unutar izvršioci, a firme padale kao snoplje, sa sve pričom o patriotizmu, lokalpatriotizmu i sposobnosti da se `obrne lova`. Paradoks privatizacije! Prvo su bile društvene, pa ih je trebalo privatizovati, jer kapital ne funkcioniše uspešno ako nema titulara, kako se to objašnjava, a naši političari vole da umetnu u svoje govore o dobrobiti naše otadžbine/domovine.
Onda su prevedene u državno vlasništvo gde su državne, odnosno entitetske i kantonalne vlasti upravljale, postavljale i krenule da privatizuju. Znači, društveno, pa državno, pa privatizovano. Šta je ostalo od cele privrede iz ovakvog lanca (ili lonca!), vidi se i sa druge planete, a ne iz ovakve blizine. Još kad se tome doda ovakav `umni` model privatizacije, za kojeg su nam se kleli da će doneti više socijalne pravde, dobije se recept za narodnu katastrofu, s jedne strane, i visok broj `sposobnih obrtača novca`, sa druge strane. E sad, da li su sposobni obrtači ili prevrtači naših džepova, samo je stvar retorike. Suština je ista.
A da se malo osvrnem i na ovaj međunarodni bh. patriotski faktor koji se rekordnom roku udomaći kod nas. Sve nas kao vole i tu su samo da bi brinuli o nama i našoj budućnosti jer, citiram, `vrata Evrope neće zauvek ostati otvorena za vas`. Brinu da nam se vrata ne zatvore. Inače ne bi ni došli ovde iz svojih razvijenih, civilizovanih i demokratskih društava.
Setite se kada je Pedi Ešdaun kupovao kuću na Jablaničkom jezeru kao znak koliko nas voli, a uz obećanje da će zauvek zadržati naše državljanstvo i kuću u koju će dolaziti sa porodicom. Prodao je. Nas nije zaboravio. Kako bi kad ga pominjemo stalno, a i imao je bar pedeset hiljada razloga u sitnim apoenima mesečno da stalno misli na ovu napaćenu zemlju. Nekima je odavno u mislima ono `Vrati se, Pedi, samo smo se šalili`, bar onima čiji je posao radio i platu zarađivao.
Da se neuka demokratska deca ne muče! Neki drugi predstavnici međunarodne demokratije su izabrali druge destinacije, pa su već uveliko pokupovali ili upravo merkaju kuće, placeve ili imanjca negde blizu mora. Nije baš na našoj državnoj obali, već obalama susednih nam država, ali ljubav je ljubav, pa nas i iz te pozicije vole, naročito vikendom kada se uhvati kolona u tom pravcu.
Zimi se pravac delimično promeni put skijališta, ali opet nas vole. Imaju bar četvrt miliona funti, dolara ili evra razloga za to, koliko košta kuća na skromnijoj lokaciji u Evropi ili Americi, a bar pedeset posto ljubavi više koliko su veći troškovi života u matičnim im zemljama u odnosu na plate. I tu se okretalo, odnosno obrtalo.
Stignu pare za neki od projekata demokratizacije ili transformacije, a za neke od tih projekata ćemo godinama vraćati kredite, pa se obrne tako što inostrani konsultanti uzmu te pare da nas uče. Ili su u jedinicama za implementaciju projekata uvek isti domaći ljudi. Obrtali lovu, a sve za naše dobro.
Obrni je, okreni je, po tvojim leđima nije. Ali, po našim jeste. I naše dece i unučića. Tako imamo začaran krug domaćeg i inostranog obrtnog patriotizma. S obzirom na to da pretežno pripadaju onoj prvoj navedenoj grupi (onih kojima nikad bolje nije bilo), što se čudimo, onda, što je ovako kako je. Obema komponentama navedene grupe ovo je idealna situacija da budu patriote-obrtači i da nas vole, ma gde se nalazili u tom trenutku.
Nije meni što su oni takvi, već što smo mi ovakvi, pa ćutimo, odobravamo, ponekad aplaudiramo, a najčešće ne pitamo ni šta obrnuše, ni šta okrenuše, dok se kolektivno izvrćemo na leđa. Ovo bukačenje sada je samo trzanje nogama iz tog položaja da se ne vidi pozadina. Optimista sam, jer iz ovog leđnog položaja ima samo dva izlaza: ili se uspraviš ili se prepustiš obrtačima u nadi da bar neće boleti. Znajući naše obrtače, sve nešto mislim da je vreme za uspravljanje i kolektivno glavinjanje ka tim vratima Evrope ili pravne države sa vlastitim mozgom koji nije obrnut, okrenut i prevrnut.
P.S. U prilog svega napred izrečenog, a naročito te međunarodne (obrtne) ljubavi prema nama, dok u bolu i suzama drže nogu da nam se vrata Evrope ne zatvore, ugledah u novom broju časopisa `Economist` oglas za angažovanje pravnog savetnika Kancelarije visokog predstavnika i zanjakah iz sveg glasa! Plata budućem savetniku je `skromnih` 90.000 evra godišnje (7.500 evra mesečno!), plus troškovi. E, moj narode, treba nas sve raseliti kad dozvolimo da se sa naših leđa naplaćuje i domaći i inostrani `patriotizam`!