U poslednje vreme ponovo se aktualizira jedna vrlo opasna teza. Opasna sama po sebi a posebno jer u svesti dobiva dimenziju normalnosti. Radi se o tome da ako je otac optužen za zločin, onda je zločinac i sin. Pa i ostala bliža i dalja rodbina.
Podseća na ona gorko-slatka vremena iz naše istorije, posle Drugog svetskog rata, kada se društvo delilo na radnike i poštenu inteligenciju na jednoj i narodne neprijatelje na drugoj strani. Ili, ako ti je otac bio aktivan učesnik narodnooslobodilačke borbe i revolucije, naš si, ako je, ne daj bože, bio u kraljevoj ili nekoj drugoj vojsci, državni si neprijatelj, izdajnik - biće koje se tolerira ali uvek je pod sumnjom. Nije naš.
Ova revolucionarna podela još traje i u našim društvima posle raspada zajedničke nam federacije. Tokom gotovo šest decenija podele su poprimile istinski plemenske dimenzije. Plemena partizana protiv plemena antikomunista. I obratno. Očeva je sve manje, njihovu plemensku borbu vode sinovi, pa i unuci. Javne i unutrašnje rasprave ko je ko, gde je bio, je li imao pravo ili nije, traju i danas. U višestranačkom sistemu plemena su stvorila i političke partije, u tome su imala plemena potomaka učesnika NOR-a i revolucije strateške i materijalne prednosti. Ali, borba još traje. U Sloveniji, na primer, još je velika politička tema takozvano pomirenje. Sinovi narodnih neprijatelja traže od sinova očeva naroda ispriku, moralnu i materijalnu odštetu.
Nekidan visoki međunarodni zvaničnik lansira tezu da jedan od glavnih optuženih za ratne zločine čak finansijski izdržava svoju rodbinu. Kako? Dođe kod kuće svoje, pokuca, kaže evo deco za hleb i ide. Sutradan dođe odelenje specijalaca sa oklopnim kolima i djeci zapleni hleb. Evo dokaza! Treba kazniti sve, i decu, i ženu, i unuke, i komšije, i prijatelje... Staviti u logor jer su deo neprijateljskog plemena. A kuća njegova verovatno je neprekidno pod prismotrom sa zemlje, iz vazduha i vasione. Da li se tu radi samo o nesposobnosti savremene tehnike i njenih upravljača ili je posredi nešto drugo. Pa onda prave desante specijalaca i parade brutalne moći, a usput brutalno istuku čak sveto lice i na kraju ne odgovaraju za to. Ni oni koji su bili na licu mesta, ni njihovi naredbodavci.
Naravno, za zločine optuženi otac najbolje da se pojavi i pred Tribunalom odgovara na optužbe. Ali individualnu optužbu pretvoriti u kolektivnu, u suprotnosti je sa svim standardima naše civilizacije, koja je nadvladala i nacizam, i fašizam, i komunizam. Ti sistemi su idividualne krivnje pretvarali u kolektivne i, naravno, kažnjavali i maltretirali čitave narode, rase, političke protivnike.
Kako na takvim principima kolektivne krivice postići pomirenje među narodima, među grupama, među individuima? Nemoguće. Stavljati na obeležja tragičnih događaja iz ratova na ovim našim prostorima oznake da su zlodela učinili zločinci te i te nacije, ne doprinosi zajedničkoj budućnosti i poverenju. Zločin i zločinci nemaju nacije, kao djeca zločinca nisu zločinci. Ako ovo nije jasno promotorima demokracije i ljudskih prava, onda nažalost, uopšte ne razume šta je demokratija i šta su osnovna ljudska prava.
Zločince treba osuditi. Ali to ne znači stvaranje prekih sudova, diskreditacije ljudskih bića, maltretiranje... pravljanje novih plemena koja će i svoju budućnost potrošiti na tome da isključuju jedni druge.