U Bujketovom "Stavu" zauzimali smo stav o raznim eksjugoslavenskim reformistima. Iako je Ante Marković, promotre li se njegove sposobnosti, bio superioran model socijalističkog tehnokrata, on nije mogao riješiti problem, jer nije imao politički legitimitet. Ni američka podrška nije mu bila dovoljna, jer se demokracija u Europi, na žalost, može realizirati samo u nacionalnim okvirima, kroz jednostavni parlamentarni format.
Nabrajajući reformatore spomenuli smo zatim Đinđića, koji je imao temperament, ali nije stvorio sustav, nego je sagorio u jednoj erupciji idealističkog voluntarizma. Onda smo došli do Vučića, jer je cijela emisija i vodila prema toj točki, što je svojstveno svakom TV panelu, pošto se uvijek iz općeg uvida nastoji rasvijetliti neku trenutačnu pojavu. No, o tome, zapravo, nismo mogli ništa zaključiti. Stvar je kao da pokušaš konstruirati trokut s jednom poznatom stranicom i jednim kutom. Vučić se objavio kao reformist i nema sumnje da misli ozbiljno, ali to neće biti presudno - glavno je pitanje može li stvoriti funkcionalni ekspertni tim i s njim krizno upravljati...
Ja mislim, načelno, da u Hrvatskoj i u drugim balkanskim, kao i u ostalim malim zemljama veoma ograničenog suvereniteta, gdje se ne traži povijesna inspiracija, više ne bi trebalo eksperimentirati s političarima opće prakse, intuitivnim vizionarima. Dođavola s tim! Mislim da bi nam sad trebali neki teški, pragmatični tehnokrati, okorjeli kapitalisti. U doba komunizma, kao iznimno uspješan lider nametnuo se drug Tito, koji možda nije bio sasvim iskren komunist, ali je bio manga u kominternovskom reketu. Ne bi li stoga bilo logično sad instalirati znalce, biznis-praktičare korporacijskog profila i, naravno, u pogledu idejne orijentacije, beskompromisne liberale? Budući da se u poslovnim sferama napreduje jedino ako si obdaren blistavom inteligencijom, možemo biti sigurni da tu neće biti iznenađenja, da se neće uvaliti mediokriteti ili likovi koji pokazuju sociopatske i psihopatološke tendencije. Može čovjek čak biti socijalist, kao onaj direktor "Volkswagena", koji je za njemački SPD pisao političko-ekonomski program, što ih je, doduše, odveo u opoziciju, ali im je istodobno stvorio moralnu i političku poziciju s koje će uspješno djelovati još desetljećima. Čak bi i umjereni nacionalist tu bio prihvatljiv, ili neki bogobojazni konzervativac, jer svjetonazorska pitanja ionako treba rješavati isključivo parlamentarnim konsenzusom, a čovjek u svoja četiri zida može čak krunicu ili biti heteroseksualac, što nas je to briga? Bitno je da je racionalni liberal i praktični kapitalist. Zapravo, možda bi nam sad dobro došao onaj Ante Marković!
Dok smo govorili o srpskim reformistima, svi smo nekako zaobilazili Borisa Tadića. Stvar je delikatna, tek je pao s vlasti, pa ona nova uvijek ima određeno vrijeme za trijumfalizam, sto dana blaćenja prošle u očekivanju prvih rezultata sadašnje vlade... Izbjegavši rizik vlastite pristranosti u tuđoj zemlji i tuđoj emisiji, pokrenuo sam tu nepopularnu temu tek kad smo se okupili na piću poslije emisije.
"Ja ipak mislim da je Boris bio reformator - reformirao je srpski politički život. Uostalom, on je prvi srpski šef države koji je u posljednjih sto i deset godina mirno sišao s vlasti i slobodno se kreće po gradu pa se čak djeca s njim žele fotografirati - svi ostali su, ako me pamćenje ne vara, umrli na funkciji, bili ubijeni ili otpremljeni u zatvor..."
Razvila se simpozijska diskusija koju se ne isplati prepričavati, jer sad je svima sve jasno, retrospektivno je svatko pametan. Ipak sam obrazložio još jednu misao, stvar koja mi je bliže srcu, jer se posredno tiče Hrvatske, koja mi čak i s ove beogradske distance trenutno izgleda prilično beznadno, za razliku od Slovenije, gdje barem mogu drukati za Alemku Bratušek, koja u priličnoj mjeri odgovara mojim predodžbama o sposobnom tehnokratu, a pritom je čak zapakirana u vrlo, vrlo atraktivnu personu - njen reformizam stoji na zaista dobrim nogama.
Najveća je za mene Borisova zasluga to što je reformirao opoziciju, ako i nije svoju stranku, kao što je trebao. On nije Nikolića i Vučića gurnuo u ekstremizam proglašavajući ih prostim šešeljevcima, kako bi dobio podršku polarizacijom društva i biračkog tijela - upravo ono što je učinio Milanović kada je zaoštrio "idejnu borbu" na idiotskim pitanjima braka, oplodnje i ćiriličnih ploča i sve bitke izgubio, pristupivši tome kao da ta pitanja treba administrativno riješiti za tri dana. Odluke i standardi u tom području javnog morala vrijede ako se usvoje kroz kao trajna tekovina moderne, prosvjećene i tolerantne zajednice, a zato su potrebne godine mudrog, opreznog manevriranja. U ovakvoj silovitoj političkoj taktici, koja otkriva da cilj nije bio uspjeh, nego parada, ima pak nešto toliko kukavički, da te navodi na povraćanje. Samo su dubinski nesigurni ljudi sposobni za fanatizam te za vehementno prozelitstvo u osudi tuđeg fanatizma, a najgore je i najniže - manipuliranje niskim strastima koje se oslobode u takvom sukobu. Možda je proklamiranje patriotizma posljednje pribježište za ništarije, ali politički fanatizam - steklištvo, kako je to nazivo dr. Ante Starčević, koji je, inače, bio gej - posljednje je pribježište sinjih kukavica.
Kada smo dovršili sva ta umstva radiodifuzno odaslana u javnost ili procesirana u kuloarima, razišli smo se svaki svojim poslom bez osjećaja katarze. I opet ti se čini da sve vidiš unatrag, a ne znaš kako bi se postavio za budućnost - ako ti je i jasno što i kako treba, odakle s ovakvim iskustvom vjera da se to zaista može nametnuti?