Sirotinja opet pravi probleme...
Ovaj put je pretjerala - pustila je jezik, zavrnula rukave, pljunula...
Dodijalo joj da bude sirotinja. Da skončava u sopstvenom znoju, koji samo smrdi i ne pruža ni za ispod zuba... Takva, oznojena i gladna, izašla je na ulice da poruči da je odzvonilo onima što se već decenija baškare i "ubijaju" i njihov dio gladi.
Arapski svijet je na nogama. Bar onaj njegov dio koji je odlučio da ono što nosi u grlu nekad mora negdje - očaj ili progutati ili ga pustiti van. Od Tunisa do Egipta domino efekat je zahvatio sjever Afrike i izveo na ulice stotine hiljada nezadovoljnih, poniženih, obespravljenih. Padaju vlade, bježe predsjednici, zastave se kače naopačke...
Svijetom kruže fotografije mladih Egipćana koji uzdignutih ruku i punog grla slavodobitno pjevaju na tenkovskim cijevima. Tamošnji uticajni dnevni list "Almasri al Jum" poručuje da Egipat nikad više neće biti isti - faraoni će na kraju, pod uticajem gravitacije, pasti na zemlju...
Mada, mladima se osjećaj slobode toliko osladio da, nerijetko, zaneseni u svojim slobodarskim pohodima zaigraju i na gorku kartu nemorala i vandalizma. Skrnaviti istorijsko blago, zaostavštinu iz nekih, ako ne srećnijih, ono bar bogatijih dana, mladim Egipćanima svakako ne služi na čast. Tutankamon se sigurno prevrće u Dolini kraljeva, dočekavši da ga poslije toliko godina u smrti čuva policija. Dignuti ruku na svoju istoriju i tradiciju više je od revolta, faraoni bi bili zgroženi, baš kao što je civilizovani svijet danas zatečen kako tanka može biti granica nezadovoljstva i nes(a)vjesti.
Ako ćemo i zaobići to što se masa, zatalasana, i čini se, zadojena destrukcijom drznula da rasturi ono što je preživjelo i nadživjelo ne samo svoje stvaraoce, već i vrijeme, kako opravdati potrebu da se sila manifestuje među najslabijima upadom u bolničko odjeljenje sa djecom oboljelom od karcinoma. Onaj ko tako istjeruje pravdu nije više očajan, već bezdušan. Tu je "jasmin revolucija" pojela svoju djecu, ili bar izgubila miris...
I dok Egipat ključa, a predsjednika Hosnija Mubaraka sa svih strana pozivaju da nakon više od tri decenije vladavine gvozdenu pesnicu "okači o klin", SAD vatru gase koliko se verbalno ugasiti može, a Izrael mudro ćuti. Ako Mubarak sjedne u avion, što njegovi protivnici i žele, položaj Vašingtona na Bliskom istoku bi mogao biti najslabiji u posljednjih pola vijeka. Isti potez bi ugrozio arapsko-izraelski mirovni proces, što se, zasigurno, dopada snagama Hamasa koje su, da se ne zaboravi, raspoređene duž granice Gaze sa Egiptom. Time svako slabljenje američkih saveznika na Bliskom istoku predstavlja šupljinu u odbrambenom bedemu od Al Kaide i Irana.
Ni SAD ni Izrael se ne žele odreći Mubaraka jer se boje islamskog metastaziranja, umfapa se u grču čeka trijumf - demokratije, vojne vladavine, islamizacije ili anarhije.
"Muslimanska braća" u Egiptu, svojoj kolijevci, decenijama zabranjen, ali time nikako oslabljen, radikalni islamistički pokret, za sada izgleda kao da "sramežljivo" djeluje iz prikrajka. Iako se pokret poziva i na svoj humanitarni karakter, izvor vehabizma je upravo u njegovoj arhitekturi. Mnogo toga upućuje da se u Egiptu trenutno ništa ne događa slučajno, a od nas je samo nešto više od sata leta...
Poznavaoci prilika bi rekli da se "sindrom mladih" na sjever Afrike proširio iz Evrope. To isto akutno stanje, koje je prošle godine dobrano treslo Grčku, obilježilo je i pobune koje su zapalile predgrađe Pariza 2005, pa i kasnije. Protagonisti su bili mladi "marginalci" afričkog i magrepskog porijekla. I eto bar tu spone, taj generacijski imenilac se kao kolonijalistički duh sporo, ali sigurno, prelio na dio Crnog kontinenta.
Ali, dok mlade u Parizu i Atini žulja njihov kamen u cipeli, njihovim vršnjacima u arapskim zemljama iste su šuplje. U istoj toj, poderanoj obući, bježeći od bremena potlačenosti imperiji, ali i neodgovarajućeg obrazovanja, nezaposlenosti, problema droge, prostitucije i kriminala, omladina kolonizovanih naroda svoju Nedođiju često vidi u razvijenim zemljama Zapada. Kad tamo, taj isti Zapad ih neće, šta će mu neko izvrnutih džepova i stomaka bez dna?!
Takvi, odbačeni i neželjeni, mladi Tunisa, Alžira, Jemena, Omana, Sudana i Egipta ne vide svoje mjesto pod suncem. Istim onim pod kojim su mladi '68. prošlog vijeka izborili da ono što im nudi država, a državin zadatak jeste da osnovno nudi svima pod svojim okriljem, ne spada u domen socijalne milostinje ili nečijeg zdušnog gesta da olako poklanja, već osnovnog ljudskog prava.
Pravo mladih u zemljama koje su se danas digle na noge jeste da čekaju na zaposlenje, čekaju na stan, čekaju da im život počne, surovo je realan sultan Al-Kašemi, ugledni komentator iz UAE. U tom čekanju, kao nijemi posmatrači sopstvenog života, koji je, uz dužno poštovanje Boga, Alaha, Bude, Šive, Dionisa i svake druge više sile, ma kako je dozivali, nama trenutno jedini znan i siguran, mladi stasaju u stare, ugase se i kraj.
Ko je kriv Kemalu, u cvijetu snage, što njegov ispisnik, bivši kolonista Žan Žak, kad mu prasne fejsa, tvita, gugla, smsa?! Ko je kriv Zinedinu Zidanu, ah, kako to novokontinentalno zvuči, što je rođen s nogom-nišanom, pa može biti Francuz, Evropljanin, sit i imućan?!
Krivih nema, svi su dužni... Poznata je moć i para i burgije...