Nije lako Bakiru Izetbegoviću. Želio bi konačno da sjedne na tron najjače bošnjačke stranke, ali malo ko vjeruje da je iskren u tome. Žalio se i novinarima da ga niko, u stvari, ozbiljno nije shvatio kada je nedavno objavio da će se kandidovati za predsjednika SDA.
"Ne znam zašto, ali evo, ovih dana me svi pitaju da li stvarno mislim da se kandidujem. Niko mi ne vjeruje ni u familiji, a još manje u stranci", pita se Izetbegović, pokušavajući da logički raščisti situaciju u kojoj se našao.
Međutim, Izetbegović, pored ovog, na prvi pogled lako rješivog problema, ima još najmanje dva velika problema, kako bi sam rekao, i u familiji i u stranci, koje mora riješiti da bi u maju postao prvi u Bošnjaka, baš kao nekada njegov otac Alija.
Prvi problem je što je u svom dosadašnjem političkom radu više pažnje posvećivao porodici nego stranci, odnosno njegova izborna baza u stranci je malobrojna porodična struktura, koju je naslijedio od oca, trenutno ojačana radikalima okupljenim oko Hasana Čengića i dijelom zeničkih karijerista sa Šefikom Džaferovićem na čelu.
Tačnije rečeno, Izetbegoviću ne vjeruje velika većina kadrova SDA koja nije iz Sarajeva, jer svoju političku budućnost ne žele staviti na kocku. Poučeni dosadašnjim iskustvom, znaju, ukoliko Bakir postane predsjednik SDA, teško da će mu, na primjer, prioritet u raspodjeli funkcija u strukturama vlasti biti nekakav stranački aktivista iz Tuzle ili Bihaća.
Gledano iz ovog kadrovskog ugla, Sulejman Tihić, sadašnji lider SDA, koji uveliko planira da na tom mjestu ostane najmanje još jedan mandat, je u mnogo boljoj poziciji, jer i te kako je foteljaški zadužio mnogo veći krug ljudi.
Drugi, daleko veći Bakirov problem je političko nasljeđe njegovog oca, odnosno političke okolnosti u kojima je vladao Alija bitno se razlikuju od današnjih, pa se njegova strategija, zasnovana na priči da će dosljedno biti na "Alijinom putu", ne podudara sa zamislima međunarodne zajednice o "evropskom putu" Bosne i Hercegovine.
Jer, ako se danas pozivate na politiku da rata možda bude, a možda i ne bude, kako je prijepodne Alija slikovito opisivao situaciju međunarodnim posmatračima tamo negdje početkom 1992. godine, a popodne postrojavao "Zelene beretke" po Igmanu, onda gurate prst u oko činovnicima u Briselu i Vašingtonu i govorite im da mogu imati više problema nego rješenja s vama na čelu SDA.
Ali, Bakir tu nema izbora. Njegova politička priča mora da bude naslonjena na Islamsku deklaraciju, jer mu je to i najjači izborni adut.
Tačno je i to da se Alija prema njemu ponašao kao prema vanbračnom sinu, odnosno, zvanično ga je priznao i finansijski obezbijedio, ali mu u nasljedstvo nije ostavio i političku moć. Čak mu je otac u toj mjeri otežao da je stranački statut, praveći za sebe da vlada doživotno, zavještao Sulejmanu Tihiću, koji ga je do sada znao veoma dobro koristiti.
Zbog toga Bakir Izetbegović, bar za sada, malo podsjeća i na Miru Tuđmana, sina Fanje, koji je ovih dana istakao svoju kandidaturu za predsjednika Hrvatske, bez obzira što su mu šanse da bude izabran ravne gotovo nuli. Taj dio njegove sličnost s Mirom ogleda se u tome što su obojica u poziciji da su sinovi jakih očeva i ne mogu tako lako da izgrade svoj vlastiti politički identitet. To je i glavni razlog zašto Bakiru, u stvari, još ne vjeruju kada kaže: "Ja želim da budem predsjednik SDA."
Istina, za razliku od nesrećnog i nespretnog Mire, koji je prvi izbačen iz HDZ-a u sukobu Ive Sanadera i Ivića Pašalića za vlast unutar najjače hrvatske stranke, Bakir je do sada uspješno preživljavao sve unutarstranačke sukobe, čak ih je i vješto potpirivao gradeći sebi poziciju drugog najjačeg čovjeka u satranci i vječitog opozicionara Tihićevoj politici.
To mu je u dobroj mjeri omogućio i uticajni vjersko-politički vođa u Bošnjaka reis Mustafa Cerić. Naime, kako nije još u poziciji da se profiliše kao jedan jedini, i vjerski i politički, bošnjački lider Cerić, koji se užasava Tihićevog stava da vjerski zvaničnici nemaju šta da traže u stranačkoj, a još manje u državnoj politici, otvoreno poziva članstvo SDA da izbere "mladog, lijepog i pametnog vođu, sposobnog da ostvari zamisli prvog predsjednika".
Upravo zbog ove podrške, rezultat unutarstranačkih izbora u SDA u dobroj mjeri će definisati put kojim će krenuti i Bosna i Hercegovina.
Ukoliko Sulejman Tihić uspije da se održi na čelu SDA, sasvim je vjerovatno da će dobrim dijelom iz nove stranačke infrastrukture biti protjerana Bakirova porodična frakcija i Čengićevi slobodni radikali. Samim tim SDA bi se u značajnoj mjeri oslobodila po stranku negativnog uticaja reisa Cerića, a sam Bakir bi mogao doživjeti sudbinu već spomenutog Mire Tuđmana.
Što će reći da je Bakir konačno, stvarno i ozbiljno odlučio da se izbori za vlastiti status u SDA, jer je dosad u njoj životario na očev i obraz i račun.