Nikad ovdje države. Od ove države nemamo baš ništa. Kome treba ovakva država? Nikome.
Ovo su proste konstatacije običnih ljudi koji o politici znaju onoliko koliko čuju u pola osam uveče ili prepričano iz novina koje je neko pročitao ujutro uz kafu. Ali zato veoma dobro osjećaju da u priči o Bosni i Hercegovini, nekoj njenoj evropskoj perspektivi i svijetloj budućnosti bez obzira na to od koga dolazila postoji velika doza neiskrenosti, licemjerja, laži i prevare i da u stvari tu priču treba uzimati sa velikom rezervom. U državu, ovakvu kakva je sada, niko iskreno ne vjeruje, ali je za sada svi tolerišu i trpe.
U dejtonsku Bosnu i Hercegovinu najmanje vjeruju vodeće bošnjačke političke partije SDP i SDA, jer one vjeruju u nacionalnu državu po mjeri vlastitog naroda. Priča o ravnopravnosti, kompromisnoj politici i sličnim frazama služi kao paravan za strance. Takva politika proizvodi politički i svaki drugi revolt i otpor kod Srba i Hrvata.
Sad bi neko trebalo da povjeruje Zlatku Lagumdžiji da je spreman na iskren, korektan odnos, a onda predloži Hrvata Slavu Kukića kao ozbiljnog kandidata za predsjedavajućeg Savjeta ministara, iako je i sam potpuno bio siguran da će njegov vijek trajanja biti samo do drugog kruga glasanja u parlamentu.
Tu se radi o čisto nacionalnoj politici, potpuno isključivoj i koja umotana u multietničku foliju pokušava da Ustavom definisane odnose svede na unitarni koncept. Ta politika je za sada uz pomoć Amerikanaca prošla kroz Federaciju faktički stvarajući od Hrvata nacionalnu manjinu.
Svjestan da zbog jasnih ustavnih odredaba, kao što je entitetsko glasanje, slična igra ne može biti odigrana i na nivou BiH, Lagumdžija je odustao da se ozbiljnije bavi sastavljanjem državne vlasti. Ako je bude - bude, ko zna šta to sve može donijeti.
Za razliku od ranijih godina, da se primijetiti potpuna pasivnost i njihovih koalicionih partnera iz SDA i Sulejmana Tihića koji već mjesecima čisto pro forme jednom sedmično spomenu državu, evropski put i slične teme, tek toliko da se stvori privid da su politički aktivni.
Danas puno više političke volje da se formira Savjet ministara može se vidjeti iz stavova srpskih i hrvatskih lidera nego što je ima kod Bošnjaka. Pitanje je zašto? Da li na taj način pokušavaju gurnuti BiH u krizu koju u dogledno vrijeme treba rješavati nekakvom novom međunarodnom interventnom politikom, nešto što sarajevski mediji nazivaju kao "Dejton dva" ili slično.
Nedavno je u Banjaluci i Sarajevu boravio Januš Bugajski iz američkog Centra za strateške studije sa kojim sam razmijenio mišljenje o budućnosti ili, bolje rečeno, političkoj perspektivi ove države.
U suštini uvijek me fascinira ta američka vizija Bosne koje nema, države koja postoji samo u glavama nekoliko politologa po tim centrima i organizacijama ili dobro plaćenih lobista koji sarajevskim medijima serviraju priču o jednoj državi i jednoj naciji, a onda to ovi prihvataju kao gotovu, završenu stvar.
Današnja BiH je preskupa, neodrživa, država sa komplikovanom unutrašnjom organizacijom, ogromnim brojem ministara, činovnika u kantonima, entitetima. To ne mogu izdržati ni puno jače ekonomije od bosanske. Tu se mora nešto promijeniti, jer pogledajte šta se dešava sa Grčkom, pred bankrotom je, stav je Bugajskog koji je pokušavao nametnuti u razgovoru, dodajući da je ovdje moguće izgraditi "normalnu državu" podrazumijevajući da to znači državu sa više centralne vlasti u Sarajevu.
Nacionalna ravnopravnost nema cijenu, a u BiH žive tri naroda i ako ova struktura štiti tu ravnopravnost, onda ona nije skupa. Srbi imaju Republiku Srpsku u kojoj su zaštićeni od bošnjačke dominantne i unitarne politike, Hrvati imaju samo dva-tri kantona u kojima mogu biti nacionalno ravnopravni. Ako ih kantoni, onda su oni neophodni. BiH je skup više kompromisa, zajednica dva entiteta i sama po sebi ne može biti jeftina država, bili su moji stavovi.
"Idealno bi bilo kada bi prvo BiH za deset godina ušla u Evropsku uniju i NATO, a tek onda Republika Srpska provela referendum o samostalnosti, po standardima koje utvrdi Brisel. Sve ostalo je političko natezanje", zaključio sam taj razgovor.
Ključ političkog trilera koji preživljavaju u suštini sva tri naroda u ovoj državi je potpuno različit njen doživljaj, interes i cilj šta bi ona trebalo da bude, a koji imaju Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Veoma malo se toga može pobrojati šta je to danas zajednički interes tih naroda.
To ne postoji, već imamo skup pravila ponašanja napravljenih prije 16 godina u Dejtonu kojih se uz pritisak međunarodne zajednice i danas pridržavamo. I to je danas država. Sasvim dovoljno.
Nisu li posljednji događaji u slučaju "Prisluškivanje" i skandalozno ponašanje Almira Džuve, koji je lobirao kod Željka Komšića da bude obustavljena istraga protiv čovjeka koji je počinio ratni zločin samo zato što je Bošnjak, pokazali kakvu državu želi da izgradi sarajevska politička elita.
Gdje su nestala silna profesionalna udruženja i bučne nevladine organizacije za zaštitu svih mogućih prava, zašto se ne oglašavaju o ovim slučajevima? Gdje su te proklamovane vrijednosti?
Ili je na sceni da cilj opravdava sredstvo pa makar se radilo i o nezakonitom prisluškivanju ili prikrivanju ratnih zločina. Potpuno vjerujem da takva orvelovska država u kojoj su svi kao jednaki, a neki su ipak jednakiji, dugoročno ne može opstati jer nije zasnovana na zdravim temeljima.
Takva država stvarno nikom nije ni potrebna.