Premijer Federacije BiH Mustafa Mujezinović na dobrom je putu da otkrije spasonosno rješenje za izlazak iz krize entiteta zbog čijeg boljitka, kako sam kaže, radi i dan i noć. Njemu i njegovim kolegama iz federalnog dijela BiH samo dlaka fali da shvate da nas iz bijede najbrže mogu izvući projekti izgradnje konferencijskih sala. Koliko se samo vijećalo zadnjih dana u Sarajevu, na dobrom su putu da uskliknu "eureka, pa nama jedino sala za sastanke nedostaje".
Gotovo da nema funkcionera, premijera i ministra koji niji sazvao i održao pokoji hitni radni sastanak, susret i razmjenu (ne)mišljenja. Iza zatvorenih vrata prenapučenih sala vijećao je trust mozgova u potrazi za najboljim načinom kako da građanima vrate osjećaj sigurnosti dobrano poljuljan nakon što je u glavnom gradu BiH ubijen mladić Amar Mistrić. Zbog ovog problema oglašavali su se eksperti i laici, pozvani i prozvani, znani i neznani. Jedino još Dževad Galijašević, Mirsad Purivatra, Emina Ganić, Dušanka Majkić i reis Mustafa Cerić nisu održali vanredni sastanak. Ne treba gubiti nadu, reagovaće i oni. Galijašević je trenutno malo zauzet "dokumentovanjem" i zadnjeg terorističkog djela na planeti, Majkićka se, u strahu od nelegalnog prisluškivanja u "federalnom" Sarajevu, vješto skriva po Istočnom Sarajevu, a reis rješava globalni problem mržnje prema muslimanima. Sreća da je završen, još jedan i najuspješniji ikad, Sarajevo film festival. Purivatra i Ganićka će sad imati vremena da iščitaju bajatu štampu i saznaju šta se sve proteklih desetak dana dešavalo u gradu na Miljacki, nizvodno i uzvodno od crvenog festivalskog tepiha. Javnost je kao napeta puška spremna da i od ove družine čuje kako ovako više ne može, ljudi nisu sigurni, puno je nelegalno naoružanih na ulici, previše je kriminalaca na slobodi. Što jest-jest. I šta ćemo sad?
Takvo je činjenično stanje u cijeloj državi. Svih poratnih godina. Nastojalo se to srediti reformom pravosuđa, zakoni su mijenjani i usklađivani sa evropskim standardima, policiju su prevespitavali stranci i verifikovali to famoznim IPTF sertifikatima. Sudije i tužioci se taman bili počeli hvaliti da su izreformisani do te mjere da im nezavisnost može uzeti samo viša sila. I onda odjednom sistem zaškripao. Poljuljala ga stihija nezadovoljstva sa ulice. S pravom revoltirani građani kojima je lokalni kabadahija na pravdi boga ubio sina, prijatelja i komšiju, blokirali su Sarajevo. E, to je kamenčić koji je izazavo lavinu besmislenih i licemjernih izjava premijera FBiH i prigodno održanih susreta i usvojenih zaključaka. Nije zločin nad djetetom povod za sastanke, ma koliko se u to zaklinjali njihovi organizatori. Povod je blokada prijestonice i strah od građana Sarajeva koji, vođeni "psihlogijom mase", ne prezaju ni od čega pa ni od obračuna sa svima u vlasti. Osim što može preuzeti pravdu u svoje ruke, ta ista ozlojađena masa je i poželjna glasačka mašina. Svjestan je toga Mujezinović. Zato je danima oko sebe okupljao ministre pravde i policije, tužioce, sudije i nezavisne pravne eksperte da oni, umjesto njega, javnosti začepe usta tvrdnjama da su zatvori prebukirani, kazne za nelegalno nošenje oružja preblage, policija bez ikakavih ovlaštenja a sudovi ne kažnjavaju strogo koliko im zakon dopušta. Sva ova objašenjenja izgovorili su ljudi zbog kojih osuđeni ratni zločinci rade u svojim kafanama umjesto da "leže" u zatvorima, a oni što su priznali da su pucali u bogomolju, crkvu na primijer, bivaju oslobođeni odmah po davanju ovog priznanja. U cijeloj ovoj priči najmanje je sporna stihijska reakcija izvršne vlasti FBiH kojoj je gašenje različitih požara ustaljena praksa i od koje je sistemsko i produktivno djelovanje realno očekivati kao i snijeg u Australiji.
Pravdanja, objašnjenja i izgovori predstavnika sudske vlasti u Sarajevu pokazali su se kao mnogo veći problem i prijetnja javnoj sigurnosti zbog koje se sada svi toliko javno sekiraju.
Predsjednik Opštinskog suda u Sarajevu Goran Salihović ustvrdio je da sudije odlično rade svoj posao, osuđuju koga stignu ali džaba - niko ne može mirno spavati sve dok se u FBiH ne izgrade novi zatvori. Ponudio je i dokaz za ovu tvrdnju podsjećanjem da "od 1991. godine u zatvore niko ni eksera nije uložio, kriminalaca ja sve više, a na slobodi su i pravosnažno osuđeni za najteža krivična djela". Pohvalno je što se predsjednik suda sjeća šta se dešavalo u zadnje gotovo dvije decenije ali i zabrinjavajuće što je zaboravio šta je baš u njegovom sudu rađeno u zadnjih pet-šest mjeseci. Biće da je nenamjerno smetnuo s uma da je upravo neko od njegovih kolega iz Opštinskog suda u Sarajevu (ta nije valjda sam predsjednik) zaslužan što najmanje trojica pravosnažno osuđenih za ratni zločin nikako da završe iza rešetaka. Trojici bivših pripadnika Armije BiH još u oktobru prošle godine postale su pravosnažne višegodišnje zatvorske kazne za ratni zločin nad Hrvatima u Grabovici. Kasnije im je sarajevski Opštinski sud, zbog "narušenog zdravlja", odobrio da budu još malo na slobodi. Sve dok ne ozdrave?! Ili dok se za njih ne izgradi novi, komforniji zatvor?! Većina zaposlenih u našim sudovima spremni su ovaj skandal braniti i pravdati tvrdnjom da su sudije nezavisne u svom radu, da osuđuju i oslobađaju po vlastitom nahođenju i da niko, pa ni predsjednik, na to ne smije uticati. To je ta nezavisnost. Tražili su - dobili smo.
I čemu onda najavljene vanredne mjere s ciljem poboljšanja sigurnosne situacije u Federaciji BiH? Čemu izmjene krivičnog i ostalih zakona? Čemu bacanje 15 miliona KM za poboljšanje stanja u zatvorima iz kojih je ionako mnogo lakše pobjeći nego u njih ući i odslužiti dosuđenu kaznu? Kome trebaju obećanja da će kaznena politika biti stroža kad se ni postojeći zakoni i ovlaštenja ne primjenjuju i ne koriste?
Očito jedino onima što pune sale za hitne sastanke umjesto da svako od njih radi samo ono što mu važeći zakon nalaže. Ni manje-ni više od toga.