Priroda je ubijanje regulirala principom nužde, tj. ograničila ga samo i isključivo na onoliko koliko je to neophodno za održavanje života onih vrsta koje su po prirodi i zakonu svog života upućene na ubijanje drugih živih bića, tj. predatori. U prirodi se to može jasno opservirati sve dok i životinje koje ubijaju postupaju prema prirodnim zakonima. Od svih živih bića, smatralo se, samo čovjek je onaj koji ubija izvan opsega potreba održavanja života.
Još jedna razlika tu postoji, a to je da životinje ubijaju izvan sopstvene vrste, dok čovjek ubija i izvan sopstvene vrste, tada se to smatra lovom ili djelatnošću povezanom sa opstankom vrste, ali on ubija i unutar svoje vrste, što se smatralo izuzetnom pojavom i zbog čega se smatralo neprirodnom pojavom čiji su se korijeni tražili ne u prirodnim nego u društvenim zakonima života koji vladaju ljudskim bićima, a odnose se na ljudske zajednice.
Kad se posmatra iz ugla ljudskih zajednica i njihovih zakona, koji često određuju ljudsko ponašanje, tada se uzroci ubijanja među ljudima mogu tumačiti i interesima tih zajednica, koji postaju sve snažnija sila u ljudskim životima i koji, u srazmjeri u kojoj se i same te zajednice, u formi država, pojavljuju kao sila iznad samih ljudi, čak i iznad njihovih zajednica, postaju snažan motivator ubijanja. Osnovni do sada ustanovljeni mehanizam koji proizvodi učinke ubijanja ove vrste jeste autoritet koji je iznad individualne ljudske savjesti i morala i koji od čovjeka pravi mehanizam za izvršenje određenih odluka, bez obzira koliko te odluke bile u koliziji sa osnovnim vjerskim, moralnim i etičkim načelima koje čovjek kao pojedinačna osoba usvaja.
Međutim, da ljudi ne ubijaju samo iz nužde, iz podložnosti autoritet, ali ni iz zabluda, ekstremnih zanosa, ili iz pragmatičkih rezona koristoljublja i sličnih stanja svijesti, psiholoških i socioloških situacija i razloga iza kojih se skriva težnja da se dođe do neke prednosti u odnosu na neke druge ljude, nego da ubijaju i iz nemotiviranog i iskonskog osjećanja težnje i volje za ubijanjem izvjesnih istorodnih jedinki, tj. ljudi, danas je jasno kao dan i potvrđeno u iskustvu ponašanja tako velikog broja ljudi i u toliko brojnim situacijama da to statistički više nije upitno. Konstatacija da su ljudi skloni ubijanju iz razloga koje nose u sebi i kojih često ni sami nisu svjesni, jeste jedna od istina o nama ljudima i jedno od polazišta za rješavanje jednog pitanja koje je za čovječanstvo goruće, a to je pitanje kako konačno stati ukraj međusobnom i sve jasnije besmislenom ubijanju ljudi.
Da je po pitanju ubijanja nešto nama ljudima urođeno jasno je još iz biblijske priče o braći Kainu i Avelju. Kain je ubio rođenog brata Avelja samo iz čistog nagona za ubijanjem. Za to nije imao nikakvog praktičkog i pragmatičkog razloga, jer im je život u edenskom vrtu omogućavao da neugroženo žive i umiru. Iz Kaina je progovorilo nešto neljudsko. U religiji je to pitanje riješeno intervencijom zlog duha Satane, koji se uvijek miješa u ljudske postupke, želeći time napakostiti stvoritelju od kojeg se odmetnuo i čije se volje i vladanja odrekao, kako bi pokazao da ni u božjem stvaranju nije sve savršeno.
Dakle, naša civilizacija, u onome što je činilo njenu moralnu osnovu, u poimanju odnos ljudi i stvoritelja i pitanja zakona koji vlada i ljudima i njihovim postupcima, ima u sebi nešto falš, nešto inkonzistentno sa pojmom da je naš gospodar i stvoritelj dobar i milosrdan i da želi dobro svim svojim stvorenjima. Stvar je u tome što čovjek, da bi bio dobar, mora imati slobodnu volju i sam odlučiti da bude dobar, odnosno da čini dobra djela a kloni se zlih. Ali, upravo ta činjenica da slobodna volja odlučuje o djelima ljudi ima za posljedicu da ljudi mogu odlučiti i protiv božjeg moralnog i ljudskog pravnog zakona i učiniti nešto što je u suprotnosti sa njima, a time u konačnoj instanciji i sa slobodom same volje jer njome tada ne upravlja opće načelo morala, nego puki kratkotrajni i prizemni interes. Moguće je da se čak i u ime boga čine zla djela.
Ni druga strana ili aspekt izgradnje naše civilizacije nije ništa svjetliji, a to je izgradnja osnovnih organizacija ljudskog života, prije svega država kao regulatornog faktora ukupnih djelatnosti na održavanju pretpostavki života ljudi u nekoj organiziranoj zajednici koja traži određenu stabilnost. Uskoro je i tu sila i nasilje, a u vezi s time i ubijanje postalo glavna metoda održavanja stvorenog poretka stvari. Težište civilizacijskih napora svodilo se na razvijanje sredstava i metoda vladavine, a upotreba sile i ubijanja kao njenog ekstremnog izraza je u tom kontekstu rasla kako god se historija ljudskog društva razvijala. U 20. vijeku dostigla je vrhunac. Ubijanje je postalo najmasoviji i najrazvijeniji oblik ljudskog djelovanja i ujedno onaj za čije ostvarenje je trošeno najviše ljudskih energija i resursa svih vrsta.
Pitanje koje smo postavili na početku, a ono glasi da li mi ubijamo po nekom dubljem i iskonskijem zakonu nego što nam se njegovi razlozi otkrivaju kroz same postupke ubijanja, jeste aktualno i dobiva međutim i nove dimenzije i aspekte u svjetlu nekih novih otkrića do kojih su došli zoolozi koji su istraživali oponašanja životinja i osobito društvenih životinja, posebno primata i najrazbijenije njihove vrste majmuna šimpanzi. Oni su primijetili da se ti majmuni međusobno ubijaju iz razloga koji nisu evidentni i vidljivi iz njihovih odnosa ili se ne mogu protumačiti iz uvjeta njihovog života. To je jedini slučaj kada jedna grupa životinja jedne vrste planirano i namjerno izvodi ubojstvo istovrsnih članova jedne druge grupe i to samo zbog toga da bi ih ubijala, bez konzumacije njihovih tijela, dakle bez kanibalizma ili drugih vidljivih motiva.
Poređenje između postupanja ljudi i šimpanzi je frapantno po sličnosti, tj. po odsustvu vidljivih motiva i po činjenici da se određene jedinke ubijaju samo zbog toga što pripadaju nekoj drugoj grupi životinja iste vrste, a da ta razlika nije vidljiva ni u načinu njihovog života ni u ponašanju ni u odnosu prema grupi koja organizira i izvodi ubijanje. Vrši se bezrazložno ubijanje, istovrsnih jedinki, naizgled bez svrhe uz ritualne pokrete i oznake na ubijenom, kao što su odgrizanje genitalija i čupanje grkljana. Grozno je i pomisliti kako su duboki korijeni onih brojnih bezrazložnih i ritualnih ubijanja i ostavljanja znakova na žrtvama kojima smo bili svjedoci u zadnja dva rata na tlu naše zemlje. Korijeni su odista duboki da bi naši bijedni ritualni odnosi prema njima mogli da ih dotaknu i liječe u osnovi, u korijenima iz kojih potječu.