Niko sa sigurnošću još ne zna na koje će sve načine vlasti Republike Srpske reagirati na proglašenje nezavisnosti Kosova. Vjerovatno ni sam vrh te vlasti, budući na umiješanost mnogih oprečnih, a posebno inozemnih političkih aktera u spomenuto zbivanje. Evidentno je, i to je ono što je dobro i što treba naglasiti, da se mogući scenario kojeg bi sačinjavalo masovno i emocionalno demonstriranje radikalnih srpskih nacionalnih elemenata diljem bosanskohercegovačkih gradova izbjegao.
Takva pregrijana atmosfera bi unijela nemir i strah među povratničko bošnjačko i hrvatsko stanovništvo, pa moguće dovela do njegova egzodusa i jačih sigurnosnih problema, posebno u pograničnim mjestima sa susjednom Srbijom. U ovakvim događajima bi vjerovatno stradala i bosanska državna obilježja, a sve bi to dodatno kompromitiralo demonstrante. Od svega toga se odustalo, naravno, pod pretpostavkom da se cijeli tok nezadovoljstva nastoji kontrolirati, te se prišlo političkim i institucionalnim načinima artikuliranja i rješevanja problema. Uspostava kosovske nezavisnosti jednu od političkih loptica zbivanja na Balkanu ponovno vraća u Bosnu. Sada mogu početi procesi bitnih društvenih i političkih reformi, dublja demokratizacija društva i brže evropsko integriranje, ali je moguć i suprotan tok. Strani analitičari kao da se prethodnih mjeseci utrkuju u naglašavanju stava da je bosanski problem kompliciraniji od kosovskog, implicirajući njegovu nedovršenost. Da li to znači, na primjer, donošenje deklaracije o nezavisnosti Republike Srpske u banjalučkom parlamentu, a što bi aktom o priznanju odmah pozdravila Rusija? To bi za Bosnu i bosanske Srbe bila, ma šta oni o tome danas emocionalno poneseni mislili, najgora moguća solucija. Takav potez bi bio očajnički, iznuđen i gubitnički; njime bi se prekršile norme međunarodnog i domaćeg prava budući da je očekivati da takav jednostran akt ne bi podržali ni Bošnjaci ni Hrvati, a o međunarodnoj zajednici da i ne govorimo. Na jednu nepravdu (onu prema Srbima Kosova) samo bi se reagovalo drugom nepravdom (sad prema Bošnjacima i Hrvatima), i spirala jednostranih i nasilnih političkih zbivanja bi se umnožavala i širila. Takav čin bi bio nepravedan i nedemokratski prema cjelini Bošnjaka i prema Hrvatima, da ne navodimo sada i druge brojne razloge, te takva tvorevina ne bi imala sretan povijesni ishod.
Nije dovoljno reći da je nacionalno pitanje prije svega demokratsko pitanje i da su granice moje slobode omeđene slobodom drugoga, to i u praksi treba demonstrirati. Svih bosanskohercegovačkih građana i naroda tiče se kako će vodstvo Republike Srpske reagirati te je očekivati da će ono sve poteze donositi autonomno i politički mudro u skladu s demokratskim i boljim dijelom srpske nacionalne tradicije. Sve drugo bi bio avanturizam.
Danas se, kada smo pred (ne)usvajanjem prijedloga reforme policije u državnom parlamentu, trebamo prisjetiti da donošenje krupnih odluka koje zadiru u pozicije ravnopravnosti i slobode naroda preglasavanjem nije nikakvo rješenje u višenacionalnom društvu kakvo je i naše. U savremenoj bosanskoj političkoj historiji mnogo je takvih primjera, bilo da se radi o mononacionalnom diktatu ili o koalicijama dva naroda nasuprot trećeg. Sjetimo se samo nacionalnopolitičkih borbi u Bosanskome saboru oko naziva jezika. Početkom 1911. godine dolazi do političkog razlaza Bošnjaka i Srba povodom usvajanja budžeta u Saboru. Na pitanju fakultativnog otkupa kmetova Bošnjaci su pridobili Hrvate, a ovi su zauzvrat obećali podržati njihov prijedlog zakona o jeziku. Postojala je velika mogućnost da se uspostavi srpsko-hrvatska koalicija u Saboru o načinu rješavanja kmetskog pitanja čime bi bošnjačka strana bila preglasana i oštećena. Hrvatski prijedlog naziva jezika "hrvatski" ili "srpski" uz ravnopravnost pisma ćirilice i latinice, bez spominjanja bosanskog jezika, Bošnjaci su bili spremni podržati iz razloga remećenja moguće srpsko-hrvatske koalicije. Na kraju je prevagu odnio zajednički austrougarski i srpski stav da se jezik zove "srpskohrvatski". Drugi primjer. Kada je u Kraljevini SHS nakon izbora 1923. godine formiran federalistički blok (hrvatsko-slovenačko-muslimanski) list "Vreme", glasilo umjerenih radikala, poručuje Spahi da mora biti načisto s tim da srpski narod smatra Bosnu i Hercegovinu srpskom pokrajinom, a u izvršavanju te volje žrtvovat će se napori "podjednako veliki kao da branimo i čuvamo Šumadiju". Spahi se dalje kaže da je lakomislen ako misli da je stasit do visine Korošeca i Radića, te da srpski narod može da se dezinteresuje za sudbinu Slovenije i Hrvatske, ali nikada i ni u kom slučaju neće se dezinteresirati za sudbinu Bosne i Hercegovine koja je njegova. Ovo su samo neki od brojnih primjera naših međusobnih nacionalnih preglasavanja, nadglasavanja, diktata i pozivanja na historijska prava, a sve u dramatičnim i činilo se prelomnim momentima povijesti koji su se u realnosti svodili na gaženje ljudskog dostojanstva i svake humanosti. Kakvi i koliki su ispostavljeni računi svega toga? Je li vrijeme da prestanemo s tim?