Svima je poznato da je u združenom poduhvatu međunarodne politike i domaćih snaga prilikom potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Bosne i Hercegovine s Evropskom unijom došlo do manipuliranja kriterijima o pridruživanju, odnosno, da se našoj strani maksimalno progledalo kroz prste. Vrhunac toga je usvojena, a istovremeno odložena i uslovljena reforma policije.
Potpisom je ipak ozvaničen evropski diskurs u Bosni i Hercegovini. On će se sadržavati u čitavom nizu uobičajenih parlamentarnih, vladinih, komisijskih, znanstvenih, medijskih i inih rasprava, usvajanja, odbijanja, friziranja smjernica i standarda iz evropske "mape puta". I uvijek će se pri tom imati na umu ono spočetka - mogućnost manipuliranja kriterijima, odgađanje obaveza, cjelovito neispunjavanje uvjeta, pozivanje na naše specifičnosti itd. U konkretnom slučaju to znači da će priča sama po sebi polučiti rezultate, da se sada podrazumijeva naša evropeizacija, naše integriranje i naš ekonomski boljitak. Pri tome, naravno, mi ne trebamo ništa da promišljamo i mijenjamo već samo da u toj novoj nama maglovitoj paradigmi "malo" verbalno, a "malo" stvarno sudjelujemo.
Pozadinu takvog ponašanja i mase i elita čini jedno duboko usađeno ideološko percipiranje stvarnosti. Njegov sadržaj je jedna isprazna ili nezbiljska politika. Politika kao dogovorena prevara, kao naša mala intimna laž, nešto na što pristajemo mada znamo da je sve namještaljka, privremeno, nezbiljsko. Tek je posljednji krvavi rat pokazao da se komunizam - a posebno njegovo rješenje nacionalnog pitanja - na takav ideološki način razumijevao u mnogim glavama. Naše iskustvo komunizma, socijalizma, samoupravljanja, udruženog rada, socijalističkih saveza, bratstva i jedinstva - namjerno nas podsjećam na ideologeme koji su nam do jučer bili svetinja - dokazuje da smo pogodni i pripravni za razne kolektivne mimikrije i obmane.
O kakvoj se Evropi u našem slučaju može govoriti kada imamo tako drastične povrede prava na privatno vlasništvo kakvo susrećemo u Kotorskom kod Doboja, da ne spominjemo Fatu Orlović i crkvu u njenom dvorištu. Maglovitost, isključivost, sladunjavost i obmana komunističkog diskursa samo se ponovila u novoj nacionalnoj naraciji. Nacionalni diskurs, priča o tradiciji, kulturi, nacionalnoj ugroženosti i bla... bla... bla... na isti način ne dopiru do boljitka, interesa i potreba konkretnih pojedinaca. Naši ljudi od te priče ne mogu živjeti, mada političari od toga prave profesiju. Sve ovo navodim stoga što evropski diskusr računa na obične ljude, na građanstvo, na stanovništvo kao odlučujući subjekt društvene transformacije. Konstitucija stanovništva (izbjegavat ću kategoriju "građanstvo" budući da se u ruralnoj zemlji kakva je naša većina plaši ove riječi) kao evropskog subjekta zahtijeva preciznost iskaza, ali više od toga praktičnost i učinkovitost politike. Da bi stanovništvo postalo subjekt društvene dinamike, da bi prestalo biti samo glasačka mašinerija i po potrebi nacionalizirana vojnička masa koja rado gine za prevare i maglovite ciljeve, ono mora prestati biti korumpirano. Bosanskohercegovačko stanovništvo još funkcionira kao autoritarna masa spremna da ispunjava sve naloge političke elite, ne pitajući se za cijenu. Evropski projekt i kod nas cilja na pojedinca. Stvarni ekonomski boljitak pojedinca ovdje je njegova jedina šansa. Sve priče o evropskoj/briselskoj Bosni, o građanskom društvu, o integriranom društvu, o pravnoj državi, o građanskim pravima i tome slično ostat će obične magline ukoliko se nešto konkretno ne učini na poboljšanju uvjeta života običnih ljudi.
Bosanska situacija je s aspketa istraživanja subjekta evropskih integracija utoliko paradoksalnija što se s pravom može tvrditi da njene političke elite nisu faktor promjene u željenom pravcu. S obzirom na ovdašnje reduciranje svih elita na nacionalne - dakle, s obzirom na nedostatak diferenciranosti kulturne, umjetničke, akademske, ekonomske, finasijske i drugih elita - i na međusobnu suprotstavljenost takvih elita, ovdje nije zadugo očekivati transfomaciju nacionalnih energija u evropsku budućnost. Tako nešto je uspjelo Hrvatskoj, a sigurno će tim putem uskoro poći i Srbija. Ta društa su i dalje u skoro istoj mjeri ostala autoritarna, korumpirana i nedemokratska, ali su odredila jasan pravac kanaliziranja društvene energije. S našim nacionalnim elitama to zadugo neće biti slučaj, pogotovo stoga što one znaju da su njihova politika rastavljanja, te njihova ideologizirana i neefikasna egzistencija nespojive s evropskim mjerilima. One će zato sve učiniti da evropsku podršku običnih ljudi kanaliziraju vlastitim interesima, kao što je bila reforma policije na primjer. Sve nam to evropski put čini zamršenijim, maglovitijim, težim i dužim.