Naši ljudi stalno kritikuju aktuelnu vlast, zamjeraju joj što je nesposobna, zaražena mitom i korupcijom, rođačka, lopovska. A od rata na ovamo ti isti ljudi neprestano biraju na čelu predstavnike nacionalnih stranaka, jer im je draži lopov iz svojih redova, nego dobar i pošten političar iz drugog naroda. Kod nas se ne može desiti kao u Francuskoj, u Strazburu, da se u dva mandata za gradonačelnicu izabere rođena Marokanka ili kao što je u Ljubljani za gradonačelnika izabran Srbin. To je zato što su naša tri konstitutivna naroda nacionalistička!
Ovih dana je pisac Miljenko Jergović napisao: "Naravno da svaki Hrvat, onaj koji je doživio Drugi svjetski rat, kao ni onaj koji se rodio poslije rata, nije odgovoran za ustaštvo. Ali svaki je odgovoran pred ustaštvom. Jasno, govorim samo o Hrvatima koji su vrijedni građanskog i ljudskog poštovanja. Ta jedna riječica, 'pred' umjesto 'za', zapravo je ključna. Ustaštvo je konstitutivni, istina krajnje sotonski i negativni element našeg nacionalnog identiteta, kojeg ne možemo prekrižiti, ni poništiti, jer onaj ko to poništi, taj više i nije Hrvat". Bolno je to za hrvatsku naciju što Jergović piše, ali je istinito da treba stati pred stvarnošću, suprotstaviti se zlim ljudima. Ali narod šuti, kao da ga se to zlo ne tiče, ne vide kako se na skupovima, na koncertima, na fudbalskim utakmicama šepure ljudi s ustaškim kapama i drugim ustaškim znakovljem. Svi oni koji žmire na te pojave zapravo su uz te neofašiste koji isijavaju mržnju prema svemu što nije hrvatsko, naročito prema Srbima, ali i ostalim. Ta neaktivnost i šutnja ogromnog broja hrvatskog naroda lako se može protumačiti da su ZA ustaštvo, jer nisu stali ISPRED njega.
Ništa nije bolja situacija ni u Srbiji. Tamo pola naroda glasa za nacionalističke stranke, a druga polovina to smatra sasvim normalnim, ne pušta glasa protiv toga, osim malog broja antifašista. I malo se koga među Srbima tiče što većina srpskog naroda ne može da smisli Hrvate, a isto tako i Albance, muslimane, Mađare, a nisu im dragi ni Crnogorci. Ta misao da su samo Srbi ispravni, pošteni i dobri sve će više ovaj narod stavljati u izolaciju. Ako nema lijepe riječi za drugoga, kako će se sarađivati sa svijetom?
Neprihvatanje da je ijedan Srbin ratni zločinac, nego se neprestano uzimaju u zaštitu, zar ne govori da je srpski narod nacionalistički? Mogu li se ljudi suočiti sa istinom da i u redovima njegovog naroda ima izroda, kao uostalom u svakom narodu? Stoga ne treba svu krivicu bacati na stranačke vođe, njih narod tetoši i bira, oni su izraz narodne volje.
Kod bošnjaka je drugačija situacija, oni su malo manje nacionalisti, ali su zato strastveni islamisti. Bošnjaci se baš mnogo ne kunu u svoju naciju, ali im je vjera osnova njihove često patološke netrpeljivosti prema drugima, posebno prema kršćanima i ateistima. Stoga je razumljivo što reis ni jednom riječju nije izričito osudio terorizam vehabija, umanjujući njihovo djelovanje na eksces. A vehabisti idu u sopstvenu smrt samo da bi dokazali ispravnost svoje dogme. Važno je da su muslimani na važnim pozicijama, pa stoga muslimanski narod glasa za istovjernike, ma koliko oni bili dokazani spekulanti, prevaranti i ljudi sumnjivog morala. I ne samo da su muslimanski vjernici netrpeljivi prema ostalima, nego se i nevjernici priključuju opštem animozitetu prema svemu što nije muslimansko.
Rijetko se čuje da neko iz redova muslimana digne glas protiv tog mrziteljstva svega onoga što ne potpada pod islamski čador, mada se to sporadično dešava. Šutljiva muslimanska većina ne reaguje na islamizaciju svega i svačega, jer im mnogo ne smeta ili im možda i nije mrsko. Preuzimanje pod svoje tamo gdje imaju vlast svih obrazovnih institucija politika je od koja će muslimane odvojiti od savremene civilizacije. Vaspitavati od malih nogu u duhu islama, vjere, ne govori ništa dobro o budućnosti ovog naroda. Ostaće sami, s eventualnim vezama s arapskim svijetom, koji je i mentalitetski daleko od naših ljudi. Nevjerujem da će većina muslimanskog naroda ikada dati svoj glas nekome ko nije izašao ispod kišobrana islamista.
Sve ovo govori da su naša tri konstitutivna naroda daleko jedan od drugoga i sve se više trude da budu usamljeni. A priča o Evropi je za malu djecu, jer nije moguće ova tri roga u vreći da se usaglase, a pogotovo neće moći prihvatiti evropske principe gdje nacija ne igra glavnu ulogu, nego pojedinac, individua.
Ako se u srpskim školama đaci uče o nekim dobrim osobinama i drugih nacija, kao što se i kod Hrvata i Bošnjaka ne pominju nikakva važna imena Srba, mi ćemo kao društvo biti sve više u neznanju. Znaćemo samo o sebi kako smo krasni i divni, samo nas, nažalost, drugi takvima ne vide. Saznanja o drugima je ona filozofija koja nas može održati zdravima.