Moj stav o tome kako obezbijediti prosperitetnu i demokratsku budućnost za Bosnu i Hercegovinu je poznat. Poznato je i moje mišljenje o tome ko je za to odgovoran: to je posao izabranih predstavnika ove zemlje. Ako to ne urade oni, neće niko. Kritikovan sam zato što tako mislim. Ali ja i dalje tako mislim jer je to istina. A ta istina nije nigdje očiglednija nego u Mostaru.
U Mostaru je postignut veliki napredak od vremena neposredno nakon rata, kada je grad grcao u moru zastrašivanja, segregacije, kriminala, siromaštva i nefunkcionalnosti. Ali gotovo sve što je učinjeno da se to stanje promijeni nabolje uradila je međunarodna zajednica sama ili, pak, domaći akteri uz neophodnu podršku međunarodne zajednice.
Najjače političke stranke u gradu kao da se utrkuju u odbijanju da vode konstruktivnu ili djelotvornu politiku. Takvo ponašanje će se vjerovatno nastaviti ukoliko ih građani ne natjeraju da se promijene. U kontekstu smanjenja direktnog angažmana međunarodne zajednice, pritisak javnosti još je potrebniji.
Održivu budućnost Mostar može imati samo kao ujedinjen grad, s modernom i efikasnom administracijom koja je sposobna da održi mir, pruži dobre usluge, te obezbijedi investicije koje će donijeti nova radna mjesta i prognati siromaštvo iz tog grada. Međutim, Gradsko vijeće ipak nije imenovalo članove Komisije za izdavanje stručnih mišljenja, iako je rad ovog tijela prije svega tehničke prirode i cilj mu je da unaprijedi proces prostornog planiranja u Mostaru.
Blokiranje rada Komisije za izdavanje stručnih mišljenja služi jedino sprečavanju efikasnog rada Gradske uprave, kako se ne bi riješilo pitanje bespravne gradnje koja grad pravi nakaradnim i obezbijedilo da se u budućnosti građevinske dozvole izdaju na transparentan način u interesu svih stanovnika grada, a ne samo nekolicine firmi s jakim vezama.
Ne vjerujem da bilo ko zaista misli da je proces prostornog planiranja pitanje od `nacionalnog interesa`, niti se `nacionalnim interesom` može objasniti upropaštavanje HRT, koja je dovedena u situaciju tehničkog, administrativnog i finansijskog kolapsa, da bi tek tada hrvatski političari odjednom otkrili da HRT igra važnu ulogu u održanju hrvatskog kulturnog identiteta.
Upravo su u tom kontekstu - u situaciji u kojoj se građanima ne pružaju potrebne usluge - političke stranke nedavno pokrenule inicijativu da se poveća broj ministarstava u Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona. Uz veći broj ministarstava biće lakše dodjeljivati položaje prema stranačkoj i nacionalnoj pripadnosti, ali tvrditi da je ta inicijativa potekla iz želje da se poveća efikasnost istovremeno je i smiješno i bezobrazno.
U svjetlu toga, građani se pitaju zašto se međunarodna zajednica ne umiješa i kada će visoki predstavnik intervenisati. Kao odgovor na to, i sam bih postavio jedno pitanje. Zašto građani Mostara i Hercegovačko-neretvanskog kantona ne intervenišu? Privrednici, sindikalni aktivisti, novinari, intelektualci i omladinski aktivisti mogli bi uzeti stvari u svoje ruke. Političari koji su užasnuti korupcijom i nesposobnošću stranačke mašinerije takođe bi mogli i trebali zauzeti stav.
U Mostaru ima puno nevladinih organizacija, ali još nema građanskog pokreta za bolji Mostar. Gdje su mladi koji bi trebalo da hrle da se pridruže takvom pokretu, za dobro sopstvene budućnosti? Kad bi postojala baza koja bi vršila pritisak i zahtijevala promjene, možda bi čak bilo moguće raspisati prijevremene izbore za izbor političara koji su spremni raditi za bolju budućnost svih u Mostaru.
Sve dok građani Mostara sami ne preuzmu odgovornost za sopstvenu budućnost, moje intervencije samo će odgoditi katastrofu. Ja mogu i hoću i dalje raditi na tome, ali samo mojim trudom neće se postići održiva rješenja. Ako ja budem djelovao, mogu se postići kratkoročna rješenja. Ako građani Mostara budu djelovali, oni mogu postići dugoročni napredak. To je lekcija koju Mostar uči posljednjih 69 godina - lekcija koju bi cijela zemlja trebalo da nauči.