Zahvaljujući prijateljskoj korespondenciji mladog bosanskohercegovačkog teologa Alena Kristića i velikog svjetskog teologa Hansa Künga ovih smo dana putem dva ugledna printana medija u regiji (konkretno u BiH i Hrvatskoj) bili svjetski aktualni.
Dan-dva iza najvećih svjetskih listova, dobili smo i na našem jeziku otvoreno pismo Hansa Künga biskupima cijelog svijeta, te tako postali, na svjetskoj razini, svjedocima superiorne demonstracije ljudske i građanske hrabrosti i nadasve silne intelektualne i moralne odgovornosti jedne od moralnih vertikala suvremenoga svijeta.
Čovjek koji je zarad odgovornosti vlastitoj savjesti, zarad odgovornosti vlastitoj brižno intelektualno i moralno njegovanoj savjesti, otklonio od sebe ne samo sitne konformističke, nego i koruptivno veoma unosne ponude, a da o implicitnim prijetnjama i eksplicitnom progonu i ne govorimo, dakle taj i takav čovjek je naočigled cijelom svijetu ne samo "očitao lekciju" vlastitoj instituciji i njezinim najuglednijim ljudima, nego i svima ostalima pokazao kako kritički opservirati vlastitu idejnu i(li) ideološku poziciju ne samo da nije nedopušteno ili da nije izdajničko ponašanje, pogotovu ne apostazija, nego da je jedino ispravno, očekivano i poželjno ponašanje. Dapače - obvezno! Dakako, ako istinski poštujete i volite ono čemu pripadate.
Küngovo pismo upućeno tisućama biskupa, u povodu pete obljetnice pontifikata rimskog biskupa, prvog među jednakima (dakle, i njemu!), a njegova sudruga Ratzingera, ne bi trebalo biti ništa senzacionalno da je institucija koju ti biskupi, nažalost, reprezentiraju hrabra misliti samu sebe u svijetu i vremenu u kojemu je. No, ona uporno izdaje vlastito poslanje, a na cijelom svijetu izgleda kao da nema biskupa koji bi imao muda i pokazao kristovsku hrabrost, zrelost, odgovornost... Ma šta kristovsku? Ona im je nedostižna! Ali, barem onu koju su pokazivali poneki karizmatici, od povijesnog sv. Franje do nekog jučerašnjeg Ivana XXIII. ili biskupâ tipa Romera... Da, za takvo što doista treba imati muda! A ne jedino i samo poslušničko-konformistički mentalitet kakav ovih dana odčitavam npr. u poltronskom pismu hrvatskih biskupa: "u ovome trenutku svi mi pastiri Crkve u Hrvatskoj zajedno sa svojim vjernicima u Vašoj izloženosti napadima, kušnjama koje napadaju Kristovo mistično tijelo, očitujemo Vam svoju sinovsku odanost, molitvenu blizinu i svećeničko zajedništvo, uzdižući prinose Bogu za Vas i za Vaše dragocjeno služenje u Crkvi". Zar biskupi, zar kršćani ne bi trebali iskazivati poslušnost, ako je itko uopće traži uza svu slobodu čovjekove volje, jedino i samo evanđelju, Isusovu nauku...? Šokantno je kako i koliko ovakav tip javnog obraćanja svom kolegi u biskupstvu podsjeća na nekadašnje podrške sekretara centralnih komiteta bivših republika i pokrajina drugu Titu ili na smiješne parole "što je više kleveta i laži..." i "druže Tito mi ti se kunemo..."! Pobogu, zar ne napadaju "Kristovo mistično tijelo" oni što u njegovo ime čine nasilje nad djecom, oni što otimaju hranu iz usta bijednih i siromašnih, oni što otimaju pokrivač od milijuna obespravljenih, lijek od bolesnih? Ili to ipak čine oni koji to primijete, koji na to upozoravaju, koji o tome svjedoče... Da, kriv je netko kao Küng, Congar, Chardin ili Schillebeeckx koga u povodu njegove nedavne smrti teolog Mateljan optuži da je pridonio "podjelama u Crkvi", ili za "krizu vjere i rasap Crkve", za "rušenje zajedništva vjere i jedinstva Crkve", za "razgradnju onoga što je stavio u središte svoje teološke misli"... I sve to nakon što je na početku teksta ustvrdio da je zadaća "teologa postavljati pitanja i tražiti teološke odgovore" i "izazivati (provocirati)". Doduše, nakon svih optužbi je i relativizirao taj svoj stav o "intelektualnoj slobodi" govorenjem "kako je teologiziranje po svojoj naravi ograničeno"!
Ograničeno je sve ako čovjek odustane od svoje slobode, od slobode svoje savjesti za koju je i Ratzinger priznavao da je iznad svakog autoriteta dok nije zamijenio (reducirao? uškopio?), kao i brojni drugi, premda ne takve karizme, takvih performansi (Isus bi rekao talenata), svoje intelektualne i moralne kapacitete za uspon na ljestvici moći s koje je onda mogao i morao činiti sve ono zbog čega ga "proziva" Küng, a što već vidi i irska pjevačica Sinead O'Connor ili Christopher Hitchens, a s njima i tisuće, i milijuni drugih, dotično - svi, osim "sinovski odanih biskupa" koji čuvaju svoje simbole moći na glavama, u rukama i, osobito, u onome što je njihov Veliki Šef imenovao kao "Bogu Božje, a caru carevo"!
Naravno, novi "slučaj Küng" nije tu da bismo govorili o slučaju pedofilija u Crkvi ili o još jednoj od dimenzija "slučaja Ratzinger", nego da bismo na konkretnom slučaju ukazali na mehanizam odgovornosti. Intelektualne i moralne odgovornosti koja bi trebala ili barem mogla biti mjera uzora u ovom vremenu i ovom svijetu, a koje dijelimo s ljudima poput Künga. One odgovornosti koju čovjek prepoznaje u, primjerice, umirućem Mandeli, ili u hrabroj kritici zloupotrebe religije Iranke Shirin Ebadi, one odgovornosti koju sam prije neku noć gledao ekraniziranu u izvanredno dojmljivom filmu o Martinu Lutheru, one odgovornosti koju bi oni trebali prononsirati...
No, ništa od toga! Oni će i dalje, i iznova, i dok je svijeta i vijeka - zabranjivati, progoniti, optuživati, tražiti unutarnje i vanjske neprijatelje, zavjerenike, razne ...fobe, ateiste, liberale, komuniste, masone...