"Vanitas vanitatum et omnia vanitas". Ova je biblijska mudrost u nas znana kao: "Ispraznost nad ispraznostima i sve je ispraznost." Ili: "Taština nad taštinama i sve je taština." Ne postoje valjda vrijeme i prostor kojima ova mudrosno-spoznajna misao ne bi bila primjerena, pa ipak čini se kao da je stvorena za naše vrijeme i njegovu ispraznost, površnost, nekompetentnost, efemernost... I što sve reći o našemu otužnome danas i ovdje...
Ovih je dana (24. studenoga) u Visokom tiho i nevidljivo, kao što je i živio, umro dr. fra Ignacije Gavran (rođen 24. veljače 1914. u Varešu), profesor, znanstvenik, gromada unutar velike, i po trajnosti višestoljetne institucije Bosne Srebrene. U boljim bi zemljama i društvima bio akademikom, za njim bi žalila cijela nacija, društvo bi bilo ponosno da ga je uopće imalo i već bi tražilo trajno rješenje za obilježavanje njegova imena i djela... Ovako? Ovako su "zvijezde" kojekakvi jednodnevni leptirići što nestanu pri prvom dodiru sa svijećom.
Prvaci podzemlja, jedva pismeni nogometaši, pjevaljke koje od sve škole imaju tek cjelodnevni dekolte, od njih tek malo pismeniji novinari koji su se jedno jutro probudili u onome što oni misle da je politika, samozaljubljeni čaršijski štreberi... Sve sami nitko i ništa!
Polako, jedan za drugim, odhode gospari - rekao bi pjesnik. Malo je ostalo onih za koje bi se u ovoj smiješnoj i jadnoj zemlji to još moglo reći. Jer da se skupe svi članovi svih akademijica znanosti i umjetnosti što ih ova zemlja danas ima, jedva da bi govorili jezikâ koliko ih je sâm fra Ignacije Gavran govorio ili s koliko je njih prevodio. A što tek reći o raznorodnosti, količini i kakvoći njegovih drugih djela kojima je trajno obogatio ne samo Bosnu Srebrenu i ne samo Bosnu i Hercegovinu! Filozofija, povijest umjetnosti, povijest, psihologija, logika, etnografija... Impresivna "Bludna psovka", povijesno-psihološka studija o psovci, kakvu svjetska literatura ne poznaje.
Iznimno kompetentna povijesna studija "Lucerna lucens?" A tek vrhunski znanstveno priređene i objavljene franjevačke kronike "Ljetopis Sutješkog samostana", "Ljetopis Nikole Lašvanina", "Ljetopis Kreševskog samostana fra Marijana Bogdanovića", pa "Sedam trublji za probudit grešnika na pokoru" Bartolomeja da Salutia. Brojne popularno-znanstvene i povijesne knjige, udžbenici, prijevodi knjiga, zasebno publicirane studije...
Naprosto, zadivljujuća bibliografija, pogotovu kad se zna da uza sve to ima i impresivnu biografiju: predavao na Franjevačkoj teologiji, u visočkom sjemeništu, gdje je bio i direktorom, prefektom, meštrom novaka, pa definitorom provincije, a cijele je 64 godine bio i knjižničar ugledne Profesorske knjižnice u Visokom, čija je kvalitetom impresivna zbirka od preko 60.000 svezaka njegovo djelo, a čime se ova knjižnica uvrstila među nekolicinu najvažnijih u ovoj zemlji spaljenih ili devastiranih knjižnica ili knjižnica koje su ovoj društvenoj i političkoj zajednici manje važne od ekscesno velikog listopadskog snijega koji je osakatio bosanske šume.
I tu nije kraj! Utemeljio je i uobličio arheološku i etnografsku zbirku u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, koje značenjem nadmašuju i okvire institucije i grada u kojima su, a zajedno sa drugim sličnima značajno obilježavaju ovu zemlju u kojoj malo tko osim franjevaca, i prije, a i nakon odlaska Austro-Ugarske, uopće ima osjećaj za civilizacijsku i kulturološku vrijednost i važnost muzejâ.
A sad ono najvažnije, ono zbog čega sam ovaj tekst započeo mjestom iz Vulgate. Za fra Ignacija u njegovoj zajednici važi da je jedan od najvećih franjevaca u sedamstoljetnoj povijesti Bosne Srebrene (fra Luka Markešić), ne samo pisanim djelom koje ostaje iza njega nego i poradi jasnoće i dosljedne ustrajnosti u vlastitim etičkim nazorima, koje je dosljedno i nedvosmisleno zastupao i branio i u najtežim vremenima, čime je postao neupitni moralni autoritet. Pamti se da je odbio ponuđene svjetovne počasti i odličja, a i visok položaj u svojoj zajednici.
Odbio je mjesto provincijala! Tiho je prešao, svjedoče u njegovoj zajednici, i preko vlastitih svećeničkih i redovničkih jubileja. (Od devedeset šest godina života, fra Ignacije Gavran je franjevac sedamdeset i osam, a svećenik sedamdeset i dvije godine.) U svemu je, i tu će ostati trajnim svjetionikom, pružao primjer sabrane skromnosti, čudesno ustrajnog i predanog rada te impresivne samodiscipline.
Skromnost i društvena beznačajnost njegove smrti i, potom, sahrane u Kraljevoj Sutjesci, dakako odgovara duhu u kome je fra Ignacije živio. Njemu bolje nije ni trebalo, ali gdje smo tu mi, pitam se ponosan što sam ga imao za profesora i tužan što su tu zakazali svi. Od najšire društvene zajednice, do njegova rodnog Vareša, u kojemu svoju nedostojnost žive, nedorasli vlastitom poslanju, neki novi fratri, koji nisu bili u stanju organizirati ni autobus da bi zainteresirane odvezao na sahranu veličine koju oni, nažalost, nisu u stanju ni čitati, a kamoli razumijevati i intelektualno ili, pogotovu, moralno slijediti.
Jedan za drugim, polako odhode gospari. To je neumit! Ali više nema ili je sve manje čak i nijemih promatrača njihova odlaska. Onih koji bi barem u sabranoj šutnji bili svjesni njihovih odhoda. Ispraznost onih koji bi ih barem znali ili po nekom Božjem ili građanskom redu trebali ispratiti, ispraznost je svijeta koji jedva da je zaslužio takve velikane. Pa čak i u Bosni Srebrenoj!