Gruzijska kriza je potvrdila da poseban kontekst predstavlja ruska percepcija namera US i EU, koja je umnogome zasnovana na ruskom razumevanju uloge Zapada u raspadu Jugoslavije i u izgradnji nezavisne države Kosovo.
Po ovom shvatanju, US i EU nisu učinili ništa da spreče ratne zločine, genocid i etničko čišćenje na Balkanu, pa ni na Kosovu, kako pod Miloševićem, tako ni u prisustvu NATO snaga. U primeru Kosova umesto da spreče zločine NATO je delovao da kazni Srbiju, a ova intervencija se odvijala mimo UN da bi se izbeglo suprotstavljanje Rusije i Kine. Time su US i evropske sile posebno potcenili ulogu Rusije u Evropi i na Balkanu. Istovremeno su uspostavile presedan po kojem UN sankcije mogu da vode ka vojnoj intervenciji, što je Bušova administracija primenila na Iraku. To je transformisalo NATO iz vojno-političkog saveza u kvazi UN. U primeru Kosova NATO preuzima ulogu uspostavljanja mira (peacemaker), a po svojoj proceni kad je to potrebno i kako je to moguće. Tako je NATO preobražen iz vojne sile u regionalno multinacionalno grupisanje, koje na sebe preuzima odgovornost za uspostavljanje i održavanje regionalnog poretka unutar granica država članica.
Uviđajući da su NATO, EZ odnosno EU i SAD, u doba pada komunističkih država u Evropi koristile snagu antikomunizma, uključujući i podsticanje secesionističkih pokreta, dozvoljavajući ugrožavanje nacionalnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta međunarodno priznatih država (na primer, Srbije u primeru Kosova ili Rusije u primeru Čečenije), Rusija je vrebala svoju priliku da odgovori "istom merom". Ta prilika je stvorena blokadom pregovora o rešavanju statusa Kosova, koja je uputila Zapad na rizičan potez, na jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova. Tačka obrta je, pak, bila rasprava u Savetu bezbednosti povodom februarskog proglašenja nezavisnosti Kosova i ruska kritika generalnog sekretara Ban Ki Muna zbog pristanka da legalizuje promenu statusa međunarodnog prisustva i jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova. U Moskvi to je shvaćeno kao prva, posle Drugog svetskog rata, promena granica jedne suverene države - Srbije, a bez uvažavanja interesa i volje Srbije i Rusije. Tačno je da Evropljani i Amerikanci, u primeru Kosova, nisu hteli da čuju ruske argumente, a to je zato što nisu razumeli da je Rusija postala mnogo bogatija nego početkom devedesetih, da je vojna moć Rusije uvećana u odnosu na 1999. godinu. Vojna intervencija u Gruziji je pokazala da Moskva ima spremne vojne potencijale i da je ojačala prisustvo u Crnom moru. Moskva planira i da, u bliskoj budućnosti, ojača svoju Crnomorsku flotu, koja ima baze u Tartusu i Latakiji, u Siriji, što bi trebalo da ojača uticaj Rusije u Libiji. Iz toga je namera Moskve da obeshrabri nastojanja SAD i EU da uključi članice Zajednice nezavisnih država, što je bila i Gruzija u momentu početka ruske vojne intervencije, u NATO.
Pored suprotstavljanja širenju NATO-a, ruska vojna intervencija u Gruziji, tokom avgusta 2008. godine, ukorenjena je u širim geo-političkim procesima. Ova intervencija je u najširem smislu rezultat obnove moći Rusije, a ova moć pretenduje da kontroliše resurse u granicama ruske carevine od 17. do 19. veka i bivšeg SSSR. Ova kontrola se urušila 1992. godine, a zapadne sile su poželele da ovu dezintegraciju učine stalnim stanjem. No, sve vreme, Rusija se pripremala da obnovi prethodnu moć.
Moskva je učvršćena u uverenju da je NATO spreman da naruši njenu zonu interesa (bivši SSSR) ali i teritorijalni integritet Rusije posle formiranja GUMA (saveza Gruzije, Ukrajine, Azerbejdžana i Moldavije). U stvari, formiranje ovog saveza je najavilo borbu za uticaj na području Crnog mora, severnog Kavkaza i Kaspijskog mora. Prijemom Ukrajine i Gruzije u NATO, ovaj savez bi ostvario svoju kontrolu nad ovim oblastima i tako stvorio uslove da SAD zagospodare izuzetno bogatim izvorima nafte, prirodnog gasa kao i energetskim koridorima kojima se transportuju energenti u ovom regionu. Da je upravo ovako shvaćen trend, potvrđuje i to što je Savet ministara spoljnih poslova država članica Organizacije dogovora za kolektivnu bezbednost (Jermenija, Belorusija, Kazahstan, Kirgizija, Rusija i Tadžikistan), čiji sastanak je održan u Moskvi 4. septembra 2008. godine, podržao Rusiju u njenoj akciji na osiguranju bezbednosti Južne Osetije i Abhazije, kao i na učvršćivanju jedinstva unutar ODKB-a. U tom svetlu valja gledati i odluku Moskve da uspostavi vojne baze na teritoriji Južne Osetije i Abhazije. Poruka koja iz ovog sledi je da bi NATO morao da računa i s oružanim sukobom s Rusijom ako bi nastavio sa širenjem svog prisustva na teritoriji bivšeg SSSR.
Kako je pred EU, posebno pred državama iz takozvane Nove Evrope, odnosno bivše Istočne Evrope, gruzijska kriza postavila brojna pitanja u vezi s njihovom energetskom i bezbednosnom samostalnošću, nije čudo i da je nedavni Bledski strateški forum bio posvećen traganjima za odgovorima na ova pitanja.
Pored ukazivanja da se uz izgradnju novih naftovoda i gasovoda koji dolaze iz Rusije ili centralne Azije mora razmišljati i o povezivanju s Afrikom i arapskim zemljama putem "alternativnih" naftovoda iskrslo je i pitanje nuklearne energije. Tako na primer premijer Češke Topolanek tvrdi da je za njegovu državu izgradnja nuklearne centrale pitanje slobode. Sve u svemu, EU će morati da ubrza svoje rasprave o zajedničkoj energetskoj politici i da učini mnogo više nego do sada da razreši pitanje energetske samoodrživosti EU.
Iz očiglednosti energetske zavisnosti od Rusije, mnogih u EU, proizlazi i izuzetna obzirnost u reakcijama: S jedne strane pruža se puna podrška teritorijalnom integritetu i evroatlantskoj orijentaciji Tbilisija i Kijeva; a sa druge strane ukazuje se na potrebu nastavka pregovora s Rusijom o unapređenju i proširenju saradnje s Rusijom. Naravno, ima i onih koji se, poput švedskog ministra spoljnih poslova Karla Bilta, zalažu za oštar kurs prema Rusiji, pa i zavođenje sankcija prema Rusiji. Nebitno je da li ovi glasovi dolaze iz paničnog straha od obnove ruske pretnje ili iz osećanja ugroženosti zbog nesposobnosti EU, SAD i NATO da oštro uzvrate Rusiji, već je bitno to da je iza ovih reakcija jedna vrsta politike koja olako pribegava oružanoj sili. Naime, slabost političara i diplomata da nađu rešenje u pregovorima uvela je pre svega SAD u mnoge neizvesne ratne operacije.
Posebnu pažnju zaslužuju lekcije koje bi, po mišljenju Jana Kubiša, ministra spoljnih poslova Slovačke, EU trebalo da nauči iz gruzijske krize, a to su: EU bi trebalo da deluje mnogo bolje nego do sada u prevenciji sukoba poput ovog u Gruziji ili na Balkanu; potrebno je podizanje svesti o opasnostima unilateralizma kakav je bilo jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova; Rusija ima legitimne interese koje bi trebalo uvažiti.
Dugoročne posledice sadašnje krize u Gruziji će se osetiti od "najbližeg susedstva Rusije" do Crnog mora, od Avganistana do Irana, od Kaspijskog mora do Mediterana.
Moskva je formulisala dugoročne ciljeve i brižljivo se spremala, posebno poslednjih dve i po godine za kopnenu invaziju na Gruziju. Ovi ciljevi uključuju: proterivanje gruzijskih trupa, pa i suvereniteta s teritorije Južne Osetije i Abhazije; početak rušenja Mihaila Sakašvilija i uspostavljanje proruski orijentisanog vođstva u Tbilisiju; preventivno onemogućavanje uključivanje Gruzije u NATO.
Dugoročni strateški ciljevi Rusije uključuju i pojačavanje kontrole na Kavkazu i Kaspijskom regionu, uključujući kontrolu strateških naftovoda i gasovoda, kao i energetskih resursa. Otuda je Moskva zainteresovana i za prorusku vlast u Tbilisiju koja bi stavila strateški važne naftovod Baku - Tbilisi - Cejhan i gosovod Baku - Erzurum (Turska) pod kontrolu Moskve. Ovo je posebno važno za Rusiju, jer su novonastale države u centralnoj Aziji postale ozbiljni konkurenti ruskim poslovima s naftom. Do 2018. godine Kaspijski bazen, uključujući Kazahstan i Azerbejdžan, bi mogao da podigne izvoz do četiri miliona barela nafte na dan i značajne količine prirodnog gasa. Valja imati u vidu to da će Rusija nastojati da obnovi svoju hegemoniju nad izvorima hidrokarbona, a to podrazumeva i značajno umanjivanje suvereniteta i diplomatske slobode novih nezavisnih država.
Kriza u Gruziji je s pravom aktivirala alarm u Ukrajini i EU. Mnogo je pokazatelja da je ozbiljna kriza vlasti u Ukrajini na pomolu, kao i da bi Rusija mogla da podstakne i podelu ove države. Preko 50 procenata državljana Ukrajine govori ruski kao prvi jezik, a etnički Rusi predstavljaju oko petine populacije Ukrajine. Ohrabreni iz Moskve, ovi ljudi bi mogli da prate primer Južne Osetije i Abhazije. Prozapadne vođe u Ukrajini kao što su predsednik Viktor Juščenko i premijer Julija Timošenko su izrazili želju da se priključe NATO-u dok se promoskovska Ukrajinska partija regiona protivi. Politička kriza u Ukrajini bi, kako se sada veruje, trebalo da bude razrešena izborima. Međutim, postavlja se pitanje šta će biti reakcija Brisla i Vašingtona ukoliko na vlast dođu proruske snage i obrnuto, šta će biti odgovor Moskve ako na vlasti budu oni koji su za priključivanje Ukrajine NATO-u. Po mnogim indikatorima, Moskva je spremna da podrži i odvajanje istočne Ukrajine, a predviđa se da bi proces mogao da krene na Krimu, a da bi Moskva bila spremna da prihvati republiku Krim kao deo Zajednice nezavisnih država.
Ruske akcije u južnom Kavkazu povećale su temperaturu u Moldaviji - zemlji kandidatu za članstvo u NATO-u i EU. Dok su, s jedne strane, brojni rusofoni pobunjenici, u Pridnjestrovlju, organizovali vojne parade i pozivali Moskvu da utrostruči broj ruskih vojnika na toj teritoriji, a u odnosu na 1.300 koliko ih je do 1992. godine, dotle je ruski predsednik Medvedov pozivao vlasti Moldavije da prihvate plan Moskve za slanje vojnika i stavljanje ovog regiona pod kontrolu Moskve. Kremlj je pokazao da želi povratak na tzv. Kozački memorandum, iz 2003. godine, koji ima za cilj konačno rešenje odnosa Moldavije i Pridnjestrovlja. Uz to, Moskva želi da Moldavija prekine saradnju s NATO-om; Sa druge strane, češki premijer Miroslav Topolanek poziva Rusiju da ukloni svoje naoružanje i povuče vojnike iz ove zone "zamrznutog konflikta", koja se nalazi na samo sto kilometara od granice EU.
EU ima ogromne i neiskoršćene potencijale u Moldaviji: EU računa na gotovo polovinu moldavske spoljne trgovine, dok se ruska računica svodi na 15 odsto. Međutim, EU ne uspeva da iznađe način kako da izvrši pritisak na Moskvu za transformaciju ruske dominacije u mirovnim operacijama u Moldaviji (Šundić - Mihailović Ivana, 2008, Danas, Beograd, 6-7. septembar).
Jačanje moći Rusije može da utiče i na promenu ponašanja aktera bliskoistočne krize. Naime, Izrael je u situaciji da mora da izbegava da provocira Moskvu, a da brani svoje nacionalne bezbednosne interese. Na primer, Izrael, kao i druge male države su dovedene ponovo u situaciju da s punom ozbiljnošću gledaju na nuklearno naoružanje ove velike sile.