U našem obrazovanju ipak postoji jasan sistem vrijednosti. Naravno da tu nema standardizovanih moralnih i ljudskih vrijednosti. Ima zato standardizovanih bodovnih vrijednosti.
Vrednuje se uspjeh. Znači, imamo odlikaše i imamo one sa svim desetkama. Mnogi će sad osporavati da li je to zaista pravi način da se neko proglasi uspješnim đakom ili studentom. Ima i onih koji kažu da se ono što je život ne uči u školi. Ali ako te desetke nisu jasno mjerilo uspjeha, onda je možda mjerilo ko ima klempavije uši ili duži nos? Prema tome, standardizacija uspjeha je davno urađena.
Vukovci su, inače, učenici s našeg podneblja koji imaju sve petice u osnovnoj i srednjoj školi. Vremenom vukovci porastu te postanu stipendisti Vlade ili neke domaće /strane fondacije. Prema tome, vukovci su onda talas koji će promijeniti društvo nabolje. Na mlađima svijet ostaje. Čim stariji donesu takvu odluku. Duško Radović.
Njihov zajednički imenilac je: đaci ili studenti koji, uglavnom, ispunjavaju svoje obaveze više nego vrlodobro. Neki ih zovu odlikaši. Ovi zlobniji ih nazivaju bubatorima i štreberima. Ta grupa mladih od svojih školskih početaka pokazuje ozbiljnost, odgovornost, požrtvovanost i talenat. Oni su kao Bane: odmjereni, usmjereni i provjereni za sve. Konkretno, oni obećavaju. U njih društvo ulaže mnogo. U srazmjeru koliko je društvo bogato. Počevši od stipendija, preko usavršavanja, te besplatnog onog besplatnog ovog i tako dalje.
Međutim, negdje u odrastanju većine njih dolazi do sve modifikacije, promjene koja im daje jedan pečat podneblja i paradoksa našeg društva. Ta modifikacija se može naći i u prirodi. Recimo, u hemiji postoje jedinjenja stereoizomera koji se definišu kao molekuli kod kojih su atomi povezani na isti način, ali se razlikuju po prostornom rasporedu. E sad, jedan od osnovnih pojmova u stereoizomeriji je hiralnost. To je, naime, osobina da se dva predmeta odnose kao predmet i njegov lik u ogledalu i ne mogu se poklopiti jedan sa drugim.
Zato i kod uslovnih vukovaca dolazi do promjene da se s ostatkom manje uspješnih sugrađana odnose kao predmet i lik u ogledalu. Ta hiralnost kod naših najboljih sinova i kćeri nastaje usljed prezira istih ka neuspješnim. Upravo zato se ove dvije grupacije ne mogu organizovati i preklopiti u jedinstven projekat i plan našeg društva.
Šta se to zapravo dešava?
Dolazi do stvaranja ogromne količine negativne energije kod najboljih naših. Ona nastaje endogeno, jer oni svojim uspjesima počinju da robuju u smislu samo da su bolji od ostalih, kao kakva opsesivno-kompulsivna reakcija. A nastaje i egzogeno, jer okruženje istih od njihovih vrhunskih ocjena pravi izvor dominacije porodice, familije, komšija, prijatelja nad drugima. Intelektualna agresija. Sve to dovodi do začaranog kruga, iz kojeg uslovni talenti ne mogu da se izvuku lako. I tako njihovo studiranje i njihov uspjeh postane naša stvar. Prijestolonasljedstvo...
Pored ovoga, i profesori koji obrazuju te mlade talente urade svoj lavovski dio posla. Oni se, naime, videći da njihovo predavanje ne prouzrokuje erupciju visokih ocjena kod studenata, hvataju tih sa desetkama i prikazuju ih kao uspjeh i kao opravdanje minulog rada. E sad, sve to druženje talentovanog učenika s uslovno netalentovanim profesorom dovodi do toga da vremenom talentovani postanu kopija svojih profesora i njihovog svetonazora. Jer je najčešće odnos eksploatisanja talenta u smislu donesi mi kafu ili burek, a ne razvijanja i potenciranja istog.
Sav ovaj proces ima jedan nusproizvod, koji se generiše u tolikoj količini da može da se izvozi. On se zove sujeta. Sujeta prema istome, prema lošijem, prema boljem, prema sebi. A sujeta je loš "malter" za društvenu konstrukciju. Naravno da sujeta ima rođenog brata i on se zove ego. I tako pred kraj studiranja ova dva brata toliko zatruju taj talenat da on nakon studiranja postaje nepogodnost za društvo.
Javljaju se razne forme orgijanja magične bratije u talentu: demagogija, socijalna neprilagođenost, laž, destruktivnost, buntovništvo kao prema svemu, a u stvari prema boljima od sebe, ZTKSJ (znaš li ti ko sam ja?) sindrom, podsmijeh prema lošijima i siromašnijima, slobodno streljaštvo i finalna i magična riječ - sebičnost.
Većinski dio akcija koji posjeduju oni nekad talentovani je strašno sebično. Oni ne žele da učestvuju u organizacijama bilo kojeg tipa jer u njima ima lošijih od njih. Neće u političke partije ako nemaju korist odmah i konktretnu. Ne glasaju jer nema niko pametan kao oni na listama. Ne žele da volontiraju da doniraju da mijenjaju. Gade se od pomaganja drugima jer ko je njima pomagao dok su učili. Oni gledaju kako da sebe "namire", a to ide najčešće van granica BiH. Počinju da mrze svoj narod, da ga preziru. Jer, valjda, kriv je narod što nije austrijski ili francuski jer ovako nije dorastao njih. E sad, dolazimo do malograđanštine, a to je posebna tema.
U suštini, oni ne mogu da savladaju svoj ego i da se udruže sa drugima u cilju zajedničkog dobra. Jer kod njih postoji samo jedno - njihovo dobro koje nema veze s bilo čim. Svako gleda sebe.
Da li je to ispravno? Naravno da nije. Zašto? Zato što ti talentovani, nekad uspješni i odgovorni, imaju obavezu da poguraju i da pomognu društvu sviju nas da krene, da pođe ka boljim vremenima. Tako je to u normalnim društvima. U njima ipak postoji sistem kako da se ti najbolji povežu i "upregnu" da budu snaga i motor tog društva. Zato kada smo napravili sistem petice i desetke morali smo da napravimo i šta ćemo s njima da radimo po završetku studija.
Kad naši talenti postanu direktori, onda se tek tada vidi sav paradoks našeg karaktera i podneblja. Jer oni postaju u velikoj mjeri egocentrični nasilnici, koji ne prezaju ni od čega. Manipulatori. I upravo zato smatram da tu leži problem našeg društva, a ne u onima kojih je više, koji su uslovno neuspješni i koji se lože na "Grand".