Isti dan po povratku sa godišnjeg odmora sretoh službenika OHR-a i razmijenismo klasično pitanje "šta se radi".
"Vjeruj mi u OHR-u se ništa ne radi. Zna se danima desiti da nam ni telefoni ne pozvone. I vi novinari ste zaboravili da postojimo. Jedino je stvarno plata redovna, da kucnem tri puta u drvo. Do kada će biti ovako, vidjećemo", iskreno će taj službenik.
I stvarno kakva je danas svrha postojanja OHR-a? Zarobljeni brirokratskom procedurom kojom je predviđena njegova trasformacija u nekakvu evropsku ispostavu iz ove čitave situacije istinsku jedinu korist imaju upravo ti službenici kojima savršeno odgovara da im svakog prvog legne plata ni za šta. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv takve poslovne politike te nekada moćne međunarodne institucije sve dok im novac stiže iz Brisela.
Međutim, i takav OHR predstavlja politički problem prvenstveno jer bošnjačke stranke ne žele da se odreknu poluge preko koje su gurale svoju politiku proteklih petnaest godina vjerujući da će ponovo na njegovo mjesto zasjesti nekakav robusni oficir koji bi unitarističku državnu strukturu sagradio smjenama, ucjenama i prijetnjama političkim liderima iz Banjaluke.
Ali politika čvrste ruke međunarodne zajednice neće nikada više biti dominantna. Da ona ne može dati dodatni potencijal unutrašnjoj stabilnosti, jasno se i iščitava povlačenjem "posljednjeg Mohikanca" iz te stare OHR-ove garde američkog službenika Rafija Gregorijana.
Prosto je nevjerovatno koliko je Gregorijanov odlazak, koji se u mjesec, dva poklopio s početkom predizborne kampanje, razočarano prihvatio jedan političko-medijski krug u Sarajevu okupljen na priči da su za sve loše što se dešava krivi Republika Srpska i Milorad Dodik kao najjači politički lider u njoj.
I zaista ko nije vjerovao da je Rafi Gregorijan bio glavni međunarodni sponzor političkog, medijskog i pravosudnog linčovanja kroz koji godinama prolaze političari ili javne ličnosti iz Republike Srpske, mogao se uvjeriti kroz njegove oproštajne intervjue koje je dao svojima na Federalnoj televiziji i u "Oslobođenju" kada je kaubojski, kroz zube prijetio da se u Republici Srpskoj ne trebaju radovati njegovom odlasku jer će tek sada vidjeti svu njegovu snagu kada sjedne u kancelariju nekakve službe za Evropu u Vašingtonu.
Tog specijalnog ponedjeljka na Federalnoj televiziji mogli smo vidjeti arogantnog, bezobraznog činovnika koji je izgubio svaki kredibilitet. Bez obzira na njegove prijetnje, koje su, bar tako kažu u američkoj ambasadi, s nevjericom i tamo prihvatili, sa odlaskom Rafija Gregorijana praktično je zatvoren onaj dio OHR-a koji je na najgrublji način zloupotrebljavao ovlaštenja koja je crpio iz Dejtonskog ugovora i podršku koju je imao od Savjeta za implementaciju mira.
Ono što je danas ostalo od OHR posljedica je prvenstveno konstantne i uporne politike koja je zadnjih nekoliko godina dolazila iz Banjaluke i kojom je precizno detektovano da su OHR i njegovi službenici predvođeni Gregorijanom glavni politički problem, jer je nemoguće s predstavnicima Bošnjaka napraviti bilo kakav dogovor ako će na kraju OHR nametnuti rješenje koje je ranije skrojeno i koje je po pravilu sadržavalo samo bošnjačke stavove.
Politička pobjeda koju je Republika Srpska izgurala u fajtu sa Gregorijanovom strukturom u OHR-u biće jasnije vidljiva i kapitalizovana poslije izbora kada se ponovo otvori priča o ustavnim promjenama jer su startne pozicije Banjaluke i Sarajeva sada mnogo ujednačenije iako će po inerciji dio međunarodne zajednice favorizovati sarajevsku priču koja im zvuči više državotvorno, a u koju ne žele detaljnije zavirivati jer u osnovi je sazidana na unitarističkom temelju "jedan čovjek jedan glas".
Nakon izbora, čiji su rezultati u Republici Srpskoj kako sada pokazuju istraživanja manje-više već poznati i na kojima bi trebao biti ovjeren još jedan mandat sadašnjoj vladajućoj koaliciji, biće puno lakše braniti stav da je trenutno moguće postići dogovor samo oko potvrđivanja sadašnjeg Ustava, uz neophopdne amandmane vezane za korekcije oko usklađivanja izbora članova Predsjedništva, a što sa druge strane, u Sarajevu, smatraju sasvim nebitnim izmjenama i zalažu se za potpunu ustavnu prekompoziciju.
U čitavoj toj priči najveći gubitnici mogli bi biti Hrvati jer njihovi predstavnici nikako da shvate da samo s jedinstvenim političkim stavom mogu doći u bolju poziciju i stvoriti ustavni okvir koji će im garantovati potpunu ravnopravnost sa Srbima i Bošnjacima.
Grubo rečeno, ukoliko nastave sa dosadašnjom praksom, sve je izvjesnije da bi BiH u Evropsku uniju mogla ući kao država dva naroda Srba i Bošnjaka, što opet više odgovara Sarajevu nego Banjaluci.
I zato se danas više u Banjaluci govori o položaju Hrvata nego u Mostaru i da svako novo otvaranje priče o Ustavu podrazumijeva da se, prije svega, pođe od toga da je država sastavljena od dva potpuno ravnopravna entiteta u kojima žive tri konstitutivna naroda.
Ukoliko nema političke snage u Sarajevu spremne da prihvati ovu realnost, teško će se naći u Republici Srpskoj sagovornik spreman da razgovara o državi zasnovanoj na nekim drugim temeljima a ne na Dejtonu.
Upravo zbog onoga što će nastupiti nakon izbora bitno je da je Rafi Gregorijan protjeran prije i tako onemogućen da raznim medijskim spletkama, podmetanjima i favorizovanjem potpunih poltičkih marginalaca pokušava da utiče na stavove prvenstveno Republike Srpske kojoj je i posvećivao devedeset odsto svog višegodišnjeg mandata.
Zamislite koliko bi se opuštenije ušlo u čitavu postizbornu priču da je zajedno sa Gregorijanom otkazan mandat i Valentinu Incku i time konačno stavljena tačka na ohaerovanje.