Nedavno sam pročitao vrlo zanimljivu knjigu zvijezde savremene ekonomske misli, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, profesora ekonomije na Prinstonu, kolumniste "New York Timesa", a koga drugog do Pola Krugmana.
Knjiga se zove "Okončajte ovu depresiju odmah" i u Americi je izašla polovinom prošle godine, tako da se može reći da je aktuelna (mada su dobre knjige uvijek aktuelne), posebno što se bavi načinima izlaska iz postojeće ekonomske krize, za šta smo valjda i mi zainteresovani.
Ne bih želio da čitaoce zamaram detaljima iz ove knjige, uostalom zato im preporučujem da je uzmu i pročitaju (izuzetno je pitko napisana), već bih želio da istaknem nekoliko poruka koje su i te kako aktuelne i za nas.
U osnovi knjiga nosi dvije poruke: prva je da nisu bitni budžetski deficit ni javni dug, bitna su radna mjesta, a druga je da nije rješenje za izlazak iz krize u štednji već u potrošnji.
Iako se s Krugmanom u 90 odsto stavova ne slažem (u njegovoj podjeli ekonomista on je morski ekonomista, a ja slatkovodni, tj. on je neokejzijanac, a ja neoliberal), mora se priznati da su ove dvije osnovne poruke snažne i da dobijaju određeni smisao u vremenima krize (možda sam malo ciničan, ali za mene čitav kejzijanizam istorijski dobija na težini samo u vremenima krize).
Prije svega, biti ekonomista nije isto što i biti računovođa, statističar i slično. Ne možemo svoj posao samo da svedemo na izračunavanje profita, cijena i vrijednosti u KM, evrima, dolarima, u izvozu, uvozu itd. Stara definicija ekonomije kao nauke koja maksimizira efekat uz minimiziranje utrošaka je prevaziđena, jer se odnosi na mikroaspekte tj. praktičnu, primijenjenu ekonomiju. Međutim, ako ekonomiju posmatramo s makroaspekta, koji je za nas i ovdje relevantiniji, Ekonomija je nauka koja pomaže da se stvore održivi uslovi u kojima će svi koji to žele moći da nađu adekvatan posao.
Stavljanje u centar pažnje ekonomije pitanja zaposlenosti umjesto pitanja odnosa inputa i autputa drastično mijenja pogled na svijet. Nakon ove moje definicije ekonomije vjerovatno će se mnogi stariji građani nasmiješiti i primijetiti kako je po njoj i privreda SFRJ (kao i drugih komunističkih zemalja) bila idealna ekonomija.
Naprosto, nudila je dosta radnih mjesta za razliku od ove današnje. Međutim, sreću im kvari samo jedna riječ iz ove moje definicije, a to je održiva. Konretno, privreda SFRJ nije bila dugoročno održiva, što se moglo primijetiti u deceniji pred raspad zemlje. Da jeste, vjerovatno nikada ne bi ni bilo disolucije zemlje, građanskog rata itd. ili bi se sve odigralo bez prolivanja krvi.
A sada da se vratimo suštini. Krugman eksplicitno kaže kako je budžetski deficit nebitan baš kao i nivo javnog duga sve dok privredi pomaže da zadrži glavu iznad vode. Potencijalna šteta koja će nastati zbog pada BDP-a i otpuštanja radnika, a bez državnog zaduživaja je mnogo veća od cijene samog duga (servisiranja kamata na dug). U ovom djelu Krugman kao da je pisao za nas. Vlada RS radi baš ono sto Krugman preporučuje, tj. zadužuje se kako bi finansirala javnu potrošnju, što opet služi kao djelimični amortizer još dubljeg pada agregatne tražnje do koga bi došlo bez tog zaduživanja. Ono što je lako i za nas relevantno primijetiti kod Krugman je da on jasno uspostavlja pozitivnu vezu između državnog zaduživanja i radnih mjesta (i to ne samo u državnoj upravi već u cijeloj privredi), a to je ono što kod nas dežurni kritičari uporno odbijaju da uvide.
Logika je jednostavna. Kada država počne manje da troši u krizi, neće imati ko da kupi ni proizvode privatnog sektora pa će i on morati (dodatno) da otpušta radnike. Otpuštanje radnika u privatnom sektoru opet umanjuje poresku osnovicu, pa država opet otpušta i tako se stvara spirala otpuštanja radnika i pada BDP-a. Ukratko, tako se tone iz recesije (privredne stagnacije ili kraćeg i blažeg privrednog pada) u depresiju (dublji i dugotrajniji privredni pad). Svako ko hoće ovo može lako da razumije, ali, kako kaže Krugman: Teško je natjerati nekoga da nešto razumije ako mu plata zavisi od tog nerazumijevanja.
Krugman ide i dalje. Po njegovom mišljenju, nije dovoljno što je Vlada SAD izdvojila 787 milijardi dolara kako bi kompenzovala pad privatne tražnje već je trabalo da se zaduži još mnogo, mnogo više kako bi podstakla privredni oporavak.
Šta mislite kako bi naša javnost reagovala kada bih, recimo, ja izjavio da se Vlada Republike Srpske od početka krize nije dovoljno zadužila i da je trebalo da se zaduži i mnogo više!? Da umjesto mjera štednje danas treba više da troši!? Pa vjerovatno bih bio na granici da me proglase narodnim izdajnikom i linčuju na ulici. Međutim, to je šteta jer upravo to i mislim, s jednim otklonom u odnosu na Krugmana. Krugman preporučuje prosto povećanje javne potrošnje kao lijek za krizu.
Ipak, okolnosti u BiH nisu isto što i okolnosti u Americi. Struktura naše privrede je različita od američke, zbog čega bi direktno prepisivanje ovog lijeka kod nas bilo kontraproduktivno. Tačnije, za razliku od američke privrede, naša je mala i nekonkurentna, zbog čega postoji velika marginalna sklonost uvozu. To znači da bi rast agregatne tražnje podstaknute državnom potrošnjom kod nas dobrim dijelom završio u trgovinskom deficitu, što ne bi dovelo do dovoljnog otvaranja domaćih radnih mjesta. Zbog toga se naše vlasti nalaze u daleko složenijoj situaciji od američkih. S jedne strane, one moraju da održavaju nivo agregatne tražnje kako ne bi nastupila recesija, dok sa druge moraju da vrše strukturne reforme. Zbog toga je našoj vlasti potrebna daleko veća odvažnost u djelovanju. Potrebno je da strukturne reforme u privredi budu podstaknute promjenom strukture javne potrošnje, a ne njenim smanjenjem! Drugačije rečeno, toliko puta deklamovano pomicanje od finalne potrošnje ka investicijama.
Kako se država bezbroj puta pokazala kao loš domaćin, investicije ne bi trebalo da nastanu u obliku otvaranja državnih fabrika, kao što to većina ljudi misli (zanimljivo da su mnoge fabrike koje je Vlada RS kupila da ih spase propale).
Umjesto toga, državno zaduživanje zarad stvaranja povoljne privredne klime, koja će dovesti do privatnih investicija (domaćih i stranih), ima puno smisla. Doduše, vlasti su se i do sada trudile da nešto naprave na ovom polju, ali nekako suviše bojažljivo i oprezno, stalno se bojeći kritičara. Smanjenje poreza za privredu, značajnije subvencije za otvaranje radnih mjesta, subvencionisanje izvoza s nekoliko stotina miliona KM, a ne nekoliko desetina miliona KM, prihvatanje troškova dokvalifikacije radnika, izgradnja infrastrukture, otvaranje inkubatora malog biznisa, povezivanje preduzeća u klastere i holdinge, a sve finansirano državnim zaduživanjem i te kako imaju smisla.
Da sumramo. Za razliko od Vlade SAD, od koje neki građani očekuju da okonča depresiju odmah (kroz rast potrošnje uz rast javnog duga), mi možemo reći svojim vlastima - okončajte depresiju nekada (kroz strukturne reforme uz rast javnog duga). Ali ako budu previše obazrive na dominantnu klimu u javnosti to nećete uraditi čak ni tada!