Rat je u Bosni i Hercegovini ostavio velike i duboke tragove. Kad kažem velike, tada mislim na njihovu množinu i teritorijalnu raširenost (uglavnom se radi o razaranjima i smrti), a kad kažem duboke, mislim na dubinu emotivnog traga koji su ostavila ratna zbivanja u duši svakog našeg čovjeka (gubici se ne daju zaboraviti tako lahko).
Isto tako, veliki su i socijalni tragovi koje je rat ostavio na tkivu bosanskohercegovačkog društva. Ono je nasilnim putem mijenjano u demografskoj slici, naseljenosti određenih krajeva i sastavu stanovništva, te u sposobnosti određenih područja da osiguravaju normalan život svojim stanovnicima. Postoje u nas prazne teritorije nastale usmrćivanjem ljudi ili njihovim nasilnim izgonom. Neki bi željeli da budućnost grade na pretpostavkama tih ratom iznuđenih promjena u stanju našeg društva. Njih ne brine što time samo dokazuju da nastoje nastaviti istu onu logiku zbivanja koja je vladala u ratno doba i ostvarivati ratom još neostvarene državne, političke i društvene, odnosno u ovom slučaju nacionalne ciljeve. O toj jadnoj i svakako uzaludnoj djelatnosti nekih današnjih bosanskohercegovačkih političara, onih koji iz historije ne mogu ništa naučiti, jer su se njome koristili za svrhe izvan nje, govorićemo drugi put i u posebnom osvrtu na njihove najnovije pokušaje. A sada se posvetimo onome što je normalno i realno za jedno društvo koje se nalazi u stanju u kakvom je bosanskohercegovačko društvo, društvu kojem je nužno konačno i sveukupno smirivanje i otpočinjanje procesa napredovanja, a ne nazatka. A da bismo se uopće mogli koncentrirati na tematiku koja je urgentna, tada moramo zagraditi rat, sve moguće ostvarene i neostvarene ratne ciljeve i ideje, posebice neostvarene i neuspjele ratne pokušaje da se ova zemlja uređuje po principu "što je babi milo to joj se i snilo", tj. da se ostvari njeno konačno cijepanje, federalizacija i secesija njenih dijelova.
Ako, dakle, rat za moment zagradimo, kao iracionalno zbivanje koje je nama i našoj zemlji u velikoj mjeri bilo nametnuto i proizvedeno politikama naših susjeda (sporazum Tuđman - Milošević o podjeli Bosne i Hercegovine je osnova rata u našoj zemlji), kao i međunarodne zajednice, koje su se preko Bosne i Hercegovine prelamale, ali i našim nesposobnostima da svoje probleme rješavamo sami i na miran način, a ne da u njih uplićemo strane faktore, odnosno da im dopuštamo da se sami u njih uvlače, tada možemo reći da je ono što je u velikoj mjeri doprinijelo sadašnjoj teškoj situaciji, puna nesposobnost našeg političkog predstavništva da se na adekvatan način suoči s najbitnijim problemima zemlje i njenih ljudi i da zemlju što prije dovede u barem neko podnošljivo i regularno stanje, u stanje u kojem će biti moguće energije ljudi usmjeriti ka rješavanju stvarnih, a ne pseudoproblema bosanskohercegovačkog društva.
Neki naši političari su nastavili na tragovima rata, umjesto da su ih brisali i eliminirali iz naših života i to podjednako svih nas. Iz rata se ništa dobro osim mira nije moglo izvesti, niti se na njemu moglo išta dobro graditi. Nisu, nažalost, naši vodeći političari bili ni sposobni niti su htjeli da shvate da smo mi osuđeni jedni na druge, da nam je Bosna i Hercegovina, ovakva kakvu nam je hiljadugodišnja historija ostavila, naša sudbina i prostor za stvaranje jednog normalnog i svakako boljeg i podnošljivijeg života. Oni nisu svjesni da nam je ova naša zemlja Bosna i Hercegovina sav prostor za život i da je logično i veoma bitno da ga mi uljudimo i uredimo upravo suprotno onim načinima djelovanja i uređivanja stvari u njoj, kakve smo primjenjivali tokom ratnih zbivanja, kada smo od nje učinili divljinu. U ratu je osnovni princip postupanja bila podjela i stroga separacija ljudi na naše i njihove, na prijatelje i neprijatelje, a sada za to nema prostora i osnove, niti takvo postupanje i gradnja bilo kojeg oblika života na tom kriterijumu može da donese išta dobro. Stoga danas postoje samo građani koji su jednakopravni i koji polažu prava na jednakopravnu ulogu u svim općim društvenim poslovima i na svakom dijelu bosanskohercegovačke teritorije. Da bi oni to mogli biti i da bi tako mogli djelovati, neophodno je da postoje efikasne institucije koje takva prava i status svakog našeg građanina osiguravaju. To ne smije ostajati samo deklaracija, a da se ne osjeća, ne vidi i ne doživljava u životu svakog pojedinca. Druga bitna stvar je da postoji jedan sveopći program i konsenzus u zemlji, u smislu uređivanja onih aspekata njenog postojanja koji izražavaju činjenicu da je to jedinstvena teritorija u geofizičkom, geografskom i komunikacijskom smislu. Ova zemlja mora imati jedinstven program izgradnje komunikacija, zajedničkog iskorištavanja svojih prirodnih resursa, koji se ne mogu nikako podijeliti i omogućavanja djelovanja svakog ekonomskog i proizvodnog subjekta u optimalnim uvjetima i okolnostima u kojima svoje djelovanje može realizirati.
To znači da se zemlja mora posmatrati u cjelini i kao jedinstveno i zajedničko polje istraživanja, obrade i iskorištavanja, mada se efekti iskorištavanja mogu dijeliti prema načelima jednakopravnosti i alikvotnosti uloženog udjela rada, sredstava i svih drugih elemenata koji su relevantni za neku stvar, koja se utvrđuju na način koji svakom subjektu državne strukture osigurava jednaka prava i status u upravljanju resursima.
To, nadalje, znači da se svakom subjektu koji djeluje moraju osiguravati optimalni uvjeti djelovanja na cjelokupnoj državnoj teritoriji i davati pogodnosti koje zahtijeva optimalizacije njegovih napora. Nikakve unutarnje granice ne bi smjele da priječe ostvarenje ovih prava na cijeloj teritoriji države.
Ako mogu postojati multinacionalne kompanije, ako mogu postojati i na zadovoljavajući način funkcionirati kompanije koje obuhvataju cijeli svijet i koje svakom faktoru takve cjeline osiguravaju jednak udio u konačnim efektima svog djelovanja, u tom slučaju povećanih ostvarenja svake vrste - ekonomskim, finansijskim i humanim, tada ne vidim nikakva razloga da se kod nas ne stvaraju takvi odnosi u onim oblastima koje svojim tehnološkim osnovama ne stvaraju nikakve prepreke za takva povezivanja, efektualizaciju i optimalizaciju svojih učinaka.
Ono što kao princip vrijedi za osnovnu djelatnosti, tj. za proizvodnju dobara za upotrebu u savremenom društvu, moralo bi da služi kao model i za one djelatnosti koje svoje konačne efekte nalaze u optimalizaciji i povećanju ukupne efikasnosti našeg rada, a to su obrazovanje i naučno-istraživački rad. Za ovu državu je luksuz da stvara paralelne školske i naučnoistraživačke institucije najvišeg ranga, ako se zna da takve institucije danas koštaju veoma mnogo i da je efikasan rad na njima vezan za visoku koncentraciju i intelektualne energije, ali i finansijskih sredstava. Naravno, zatvaranje, a nacionalno zatvaranje je najlakše provediv opravdavani oblik zatvaranja koje sa nacionalnim interesima i pravima nema nikakve veze, ali služi kao pogodano opravdanje, je djelovanje koje, jeste najlakše ostvariv oblik zatvaranja, ali i istovremene provincijalizacije našeg obrazovanja i nauke. Stoga je i u toj oblasti neophodno da se djelovanje drušva uskladi s prirodom samog obrazovanja, njegovom bitnom i temeljnom univerzalnošću i univerzalnim kriterijima i oslobodom od svakog provincijalnog aspekta i kriterijuma koji proizvodi negativne efekte. A takvi efekti su brojni i obilno prisutni u našem današnjem sistemu obrazovanja, dok za sistem nauke možemo reći da i ne postoji, jer stvarne nauke i naučnoistraživačkih institucija i nemamo.
U svemu, gledajući sa stajališta interesa napretka i stvaranja stanja koje će nas učiniti barem u izvjesnoj mjeri sposobnim da podnesemo našu europsku budućnost i sudbinu, za koju, sudeći prema izjavama svih naših vodećih političara, a i njihovih europskih spoznora, više i nemamo alternativu, krajnje je vrijeme da naše građane oslobodimo tzv. sudbinskih nacionalnih i u stvari pseudodilema i da njihove energije i pažnju usmjerimo ka onom što je racionalno, nužno, provodljivo i što će donijeti nesumnjive koristi za sve, te što će nas osposobiti da uđemo u Europu, kad već toliko želimo da u njoj budemo.