Okruženje je kompleks spoljašnjih faktora koji djeluju na sistem i određuju njegov kurs i oblik postojanja. Na okruženje može da se posmatra kao na veliki skup u kojem je dati sistem podskup. Okruženje može da ima jedan ili više parametara, fizičkog ili drugog oblika.
Uopšteno govoreći, okruženje ili životna sredina (iako se smatra da su dva termina okruženje i životna sredina sinonimi) nekog sistema se sastoji od supstanci, okolnosti, objekata, ili uslova kojima se okružen ili u kojem djeluje. Tako da se dati sistem nalazi u okruženju koje na njega utiče i taj sistem se ne može posmatrati odvojeno od sredine koja ga tvori. Ako bismo uradili suprotno, onda bismo primili posljedice koje se javljaju kao rezultat sudara sa realnošću.
Kada bismo uzeli za sistem neko društvo, onda bismo uvidjeli kako odluka da se okruženje ignoriše prouzrokuje posljednice na društvo i možda bi tako shvatili zašto nema zida i tvrđave koji nisu pali i zašto nema škrinje koja nije otključana. Jednostavno rečeno, civilizacija pamti društva, a njihov broj na prstima jedne ruke koja su uspjela da prevaziđu svoja okruženja. Ali samo prilagođavanjem okruženju, a nikako svojim autizmom i tvrdoglavoj dosljednosti.
Prvi simptom koji se javlja kod sistema, društava koja zanemaruju okruženje i doba u kojem se nalaze, jeste da svoje planove i ciljeve ne mogu ostvariti. Svaka njihova aktivnost ka ostvarivanju zamišljenih pozicija pada sigurno i stalno kao da ih sama gravitacija ruši. Mijenjaju se pristupi, mijenjaju se saveznici, ali rezultat izostaje. To izaziva frustraciju koja se u početku opravdava tako što se krivica stavlja van društva. U drugo, na neki način suparničko, društvo ili sistem.
Zatim taj jalov rad i neefikasnost nastavljaju da se ispoljavaju, frustraciju zamjenjuje mržnja, te sumnja prelazi na suberzivne uticaje drugih, na društvo izdaja i prevara. U predzadnjoj fazi počinje unutrašnje, u samom društvu, previranje ko je kriv, te se počinje sa tezom da društvo gubi svoje bitke zato što nije uniformno i vojnički uređeno. Tako se različitosti pokušavaju ugasiti, što vodi ka dubokoj podjeli društva. Podjela totalno inhibira društvo u takvom obimu da isto uskoro nije u stanju ni da pokuša da sprovede bilo kakvu smislenu akciju i aktivnost u pravcu realizacije svojih ciljeva kakvi god bili. Besciljno društvo ulazi u posljednju fazu za koju je karakteristična diseminacija mikrosukoba, autoimuno djelovanje protiv samog sebe, nedostatak ideje, odsustvo smisla. Mediji s oreolom korektora društva insistiraju na što tamnijim vijestima i na što beznadežnijim slučajevima. U fokusu su oni koji su propali, a ne znaju kako. U javnosti se sve manje obraća pažnja na ljude koju su uspjeli i koji znaju kako su uspjeli.
Taj rastući haos može se pobliže objasniti ako uzmemo u obzir evolucijski ciklus. Čovjek kada god se nađe pred izazovom koji ne može da savlada i prevaziđe, vraća se stepenicu niže u svom razvoju. Vraća se tamo gdje je siguran i gdje poznaje odnose. Najjednostavniji primjer je situacija kada dijete ne može da savlada i ovlada novim uslovima života u vrtiću pa se vraća tamo odakle je iskoračio ka vrtiću - pod majčine skute.
Kao odgovor na neshvatanje šta se u stvari dešava i zašto su neuspješni, instalira se aksiom defetizma koji kaže da nema smisla boriti se za budućnost. Gomila se nezadovoljstvo i razočarenje koje vodi u predhrišćansko doba kada su vladali nasilje, strah, pljačke, otimanje i nemoral. Više se ne baštini i ne sije, već se krade. Reforme se nameću odozgo, a oni kojima je reforma najpotrebnija i koji treba da je generišu oni je guše i sapliću zaslijepljeni sitnim interesima i sukobima sa svojim egom i svima drugima.
Polako počinje da se razvija patologija društva, gdje se sve manje uči i radi, a sve više vara i podmeće. Tako se razvijaju oblici djelovanja koji svoje postojanje zahvaljuju dosta teškom stanju društva i svojim shvatanjima da ne treba da se stvara i zarađuje, već treba da se od bogatih otima. Dolazi plima jednostavnih i surovih rješenja. Traži se osnov za nasilje, osnov da se nekome sudi mimo suda. Onda se sastaju nelegalni da vijećaju šta će sa ostatkom društva da rade. Dijelovi društva se udružuju isključivo protiv nečeg, a sve manje za nešto. Kompromituju se civilne i građanske inicijative tako što se vide kao isključivo rušilačke i destruktivne. Tako društvo u svom stanju haosa, napetosti i podjela plovi ka sukobu i imploziji.
Da se to ne bi desilo treba definitivno i jednom zauvijek napustiti stare koncepcije razumijevanja svijeta i odbaciti istrošena, rigidna i često jednostavna rješenja, kao i avanturizam i revolucionarizam bilo kakve vrste.
Zato su aktivno prilagođavanje promjenama oko sebe, smišljanje rješenja za probleme umjesto isključive kritike, otkrivanje novih saznanja i zakonitosti te optimizam garanti da će društvene promjene ići u korak sa naukom i razumom. U korak sa evolutivnim procesima i sa civilizacijom.
Društvo i pojedinac moraju da posvete dodatni napor i posebnu pažnju da se razumije okruženje u kojem se živi i u kojem se kreće. Suštinska je spoznaja da to okruženje na bitan način utiče na naše živote, naš opstanak, našu sadašnjost i našu budućnost. Naša sposobnost da kontrolišemo naše okruženje postoji samo u okvirima prilagođavanja na isti, tako da uspješna društva ulažu ogroman trud da shvate zakonitosti svog okruženja. To shvatanje neizbježno vodi ka promjenama samog društva. Zato postoje reforme u formi prilagođavanja društvenih sistema kroz promjene saznanja i razumijevanja sadašnjosti što neizbježno vodi ka promjenama navika pojedinaca. Ovaj koncept jedoniooptimizam i vjeru, jer samo tako posloženo društvo ispunjava svoje ciljeve i planove kao i ambicije pojedinaca. Zahvaljujući tome danas civilizacija živi bolje nego ikad do sada sa daleko manjim brojem ratova, bolesnih i gladnih.