Jako je teško o nekome pisati u Hrvatskoj - ako mu se ne svidi, tužit će te i godinama povlačiti po sudovima. Ako je u zatvoru, napast će te njegov advokat, jer zaključuješ dok još nije donesena pravomoćna presuda - a da se donese treba nekoliko godina.
Ako pišeš o obitelji uhićenog koja je sudjelovala u istim kriminalnim pothvatima, optuže te za mobing i neosjetljivost prema "civilima". Zato se novinarstvo pretvorilo u montažu prigodnih izjava, a protagonistima društvene i političke scene ne prilazi se blizu, ne ulazi u njihov "opus" i njihove biografije. Ali, Tončija Vrdoljaka nemoguće je izbjeći...
Tonči Vrdoljak opet je na ratnoj stazi. Vrijeđa i napada ljude, govori što hoće, slobodno se služi neistinama, s lakoćom onoga tko zna da ga nikad neće moći pozvati da položi račun o svemu što izrekne, a ako i pokušaju, nadgovorit će ih i još sto puta više izvrijeđati, jer s njim još nitko nije uspio izaći na kraj u verbalnim sukobima. On se, naime, ne pridržava nikakvih pravila, pa te mora pobijediti ili iscrpiti, a uvijek računa na to da ćeš pokušati ispasti bolji od njega, pa se služiti samo istinama, što mu onda pruža prednost, kao uličnom štemeru koji se uhvatio u koštac sa bokserom u rukavicama. Ako samo jedan udara nogom u jaja, rezultat je siguran, odnosno, kako bi rekli njegovi Imoćani - ili ja njega, ili niko nikoga... To se, doduše, odnosi na prevare u financijskim aranžmanima, ali vrijedi i u ovoj sferi.
Zašto je Tonči izašao na ratnu stazu? Do sad se uglavnom bio pritajio, jedino je digao dževu oko svoje televizijske serije o Titu, gdje je povukao dobru lovu, a sve koji su ga osporavili, pošto je naposlijetku emitirana, pa tvrdili da ništa ne valja, ili da je bila daleko preskupa, lijepo je dao na sud. Hrvatski sud i ne služi čemu drugome nego da štiti ugled i čast takvih likova. Sve parnice za "uvredu časti", odnosno "klevetu" s kojom je još povezana "duševna bol", vode se na kaznenom, a ne na građanskom sudu, što znači, ne o trošku ljudi koji ih dižu, nego suđenje pada na teret države, odnosno pravosuđa koje mora arbitrirati što je točno netko mislio kad je u novinama rekao ovo ili ono, je li tu bila po srijedi maliciozna namjera da se nekome naruši ugled ili tek iznošenje činjenica, koje su možda istinite, ali također mogu "štetno djelovati na ugled" pa tek u sudskom postupku treba utvrditi je li bilo primjereno da se ti fakti iznose u javnost, odnosno, ima li uvrijeđeni status javne osobe pa mora otrpjeti razne primjedbe na svoj rad i ponašanje, ili nije... S obzirom na toliku osjetljivost naših ljudi na čast koju mogu jeftino braniti tako da slučaj pretvore u državni problem, po sudovima se vuče više od milijun parnica za klevetu. Traju po pet-šest godina ili duže, šta znači da, ako nekome želiš nauditi, samo digneš tužbu, pošto tužilaštvo nema prava da je otkloni ma koliko bila apsurdna... Mene, primjerice, trenutačno tuže dva gospodina koji leže u zatvoru, jedan na izdržavanju kazne za ubojstvo, drugi u istrazi oko masovnog ratnog zločina, obojica oko - uvrede časti, jer im se ne sviđa što sam napisao o njihovim pothvatima. Zbog ovoga gospodina iz istrage morat ćemo na sud vući svjedoke iz samog istražnog postupka! Nije li to neopisivi apsurd lude hrvatske države? Ne, u tom ludilu ima sistema - ideja je da se uguši i obeshrabri svaki pokušaj da se u javnosti razjasni što je tko točno radio, pa je Šeks u odlasku s vlasti još donio novi, kompliciran i restriktivan zakon, jer je bio svjestan kako je to od strateške važnosti - kad naposlijetku odemo, čuvat će nam leđa sudovi, a ja sam ih kadrovirao i znao pritom što radim...
Razumije se da, kao svaki pošteni novinar, imam Vroljaka u svom parničnom kurikulumu. I ovoga časa vodimo dva-tri postupka. Princip je tu jednostavan - koliko članaka, toliko njegovih tužbi. Imam osjećaj da će me progoniti i zbog nekrologa. No, s obziom na dugu historiju u zajedničkoj sudskoj egzegezi laži - bit će dvadeset godina što se vucaramo po općinskom i županijskom sudu pa iz prve ruke mogu opisati kako izgleda susret s tom nemezom. To je poput indijanske mature - kad se mlad ratnik prvi put suoči s grizlijem. Imaš samo tomahavk, a neman pušta duge pandže i promuklo reži: "Gospodine suče, ja sam bio potpredsjednik hrvatske države, a ova ovdje spodoba je kosovac i komunistički propagandist iz udbaške obitelji!" Jednom sam i sam tužio Vrdoljaka, pa zaključio - ne isplati se! Preko suda nećeš doći do istine ni za sto godina, jedino to koristi za uznemiravanje onoga na koga se okomiš ako imaš strpljenja i slobodnog vremena, a inače to nema nikakva smisla...
Tonči Vrdoljak ne poteže se po sudu bez razloga. To je dio ukupne strategije njegova nastupa. A stoji u vezi s osnovnom namjenom koju mu je odredio Franjo Tuđman. Tuđman je od svakoga znao izvući ono najgore i kao majstor manipulacije pretvoriti ga u prikladno sredstvo svoje političke tiranije.
Franjo Tuđman dao je zadatak Tončiju Vrdoljaku da zastrašuje građanstvo. Povjerio mu je sektor televizijskog agitpropa - koji je jedini tu bio važan, pošto onim bljuvotinama koje je objavljivao "Vjesnik" nitko ni trenutka nije vjerovao. Sve što se piskaralo po državnim medijima bilo je, zapravo, beznačajno, namijenjeno najglupljim penzionerima.
Tonči je Televiziju ustrojio kao "hrvatskog HRT-a" koji će aportirati odstrijeljene idejne protivnike. Kad bi te bacili u tu veš-mašinu, izašao bi van prepariran kao državni neprijatelj, koji automatski gubi posao, stan, status te, ako si Srbin, možda i elementarnu egzistencijalnu sigurnost. Sjećam se pogleda koje bih morao izdržati na ulici pošto bi me u "Dnevniku" proglasili za antihrvatski element poslije dizanja tužbe za veleizdaju - naravno da od tužbe nije bilo ništa, to je bila uobičajena farsa, koju je HDZ odmah uvježbao, ali je ostao javni odium, na čemu se vlast i zasnivala. Na čistom strahu - Tonči je, dakle, bio na čelu Ministarstva straha. U normalnim diktaturama, to je ministarstvo unutrašnjih poslova. Ondje formiraju eskadron smrti od nekih svojih rezervista, pa ti dođu doma, pokupe te, odvedu u šumu i zakolju. Ovdje su to radili samo iznimno - Merčep je kao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Ivana Jarnjaka osnovao odred specijalne policije koji je, recimo, smaknuo mesara Zeca i cijelu njegovu obitelj. No, uglavnom su djelovali po provinciji, nama su samo jednom javili da će dići u zrak redakciju i jednom su me nakratko oteli, skupa s pokojnim Pukanićem, ali, zapravo, išli su s prokušanom metodom zastrašivanja koja je ovdje palila - tužili su nas sudu! Ipak su Hrvati legalisti. Naravno, na Šeksovom su sudu i dobili parnicu, te stotine hiljada maraka odštete...
Vrlo brzo pokazalo se da zastrašivanje putem smaknuća i terora nije toliko efikasno - a i kontraproduktivno je - kao zastrašivanje putem televizije. Jer, kad ti nekoga proglasiš neprijateljem, javnost sama radi. Susjed Zenge istjera te iz stana pa se proširi. Na ulici te vrijeđaju ili ti prijete i ako si Srbin, a ostao si bez posla i stana, najbolje ti je da preko Mađarske sam odeš u Srbiju - što je zbilja najjeftiniji oblik entičkog čišćenja: paket aranžman u vlastioj režiji.
Toliko važno, osjetljivo sredstvo propagande s tako strašnim djelovanjem - znao je Tuđman kome treba povjeriti. Nekome sofisticiranom. Pa je odabrao Tončija Vrdoljaka. On je odmah proveo malu kadrovsku čistku na Prisavlju, ukinuo dozvole za ulaz ljudima koji se neće moći uklopiti u novi poredak - zašto se gnjaviti s otpuštanjem, koje je komplicirano i privlači pažnju - a zatim doveo kvalitetne kadrove, razne svoje zavičajce te u Informativnom programu proglasio "zakon spojenih obrva". Najodanije spikerice nisu se šminkale ni kupale dok je trajala opsada Vukovara. No, da se u teške prilike unese malo vedrine, doveo je na čelo zabavnog programa sestru jednog od najkarakternijih ljudi u HDZ-u, Žarka Domljana, bivšeg urednika Muzičke enciklopedije Jugoslavije, koji je odmah po dolasku na vlast dao uništiti sve primjerke toga zloglasnog komunističkog almanaha što ga je sam godinama priređivao. Njegova sestra Ksenija Urličić (ne kao Ulrik nego kao urlik) uvela je na televiziju teror domoljubnog dancea. To je bio možda najgori dio hadezeovske propagande kojemu je građanstvo bilo izloženo, pa se, zapravo, nikad nije oporavilo. U državotvornom zagrljaju dva senzibiliteta - Ksenijinog i onog Tomislava Ivića, Tuđmanova ministra za pop, nastao je frankenštajnovski monstrum, koji je postao glazbeni identitet samostalne i suverene Hrvatske. Tome se nije imalo što dodati osim reklama koje su išle preko "McCann Ericssona", firme za koju je ranije radio Tonči, pa se smatralo da funkcionira pod njegovim pokroviteljstvom. "McCann" je iz stečajne mase "Jadran-filma" dobio lijepe prostorije i dalje je sve išlo kao podmazano...
Tonči je tu središnju poziciju u državnoj industriji promidžbe i zabave ojačavao povremenim javnim istupima u kojima je - što? - napadao, vrijeđao i diskvalificirao supolemičare. Kad sam mu postavio pitanje "što mu to znači da je prisavski HTV - hrvatska katedrala duha", odgovorio mi je: "Vi kao, oficirska djeca, uopće ne razumijete te stvari!"
Hm, hm. Pa ON je radio za bivšeg oficira Tuđmana, a s admiralom Mamulom bio je toliko slizan da mu je ovaj odobrio novac za snimanje TV serije o partizanskoj mornarici... Nije realizirana jer je Tonči koncem osamdesetih već bio dospio u višu fazu, postavši sam producent i otkrivši da je najuspješnija produkcija ona koja usiše lovu, a na drugoj strani ništa ne ispusti, ili vrlo malo... Već se odavna otresao autorske sujete, pošto je osvijestio činjenicu da je nesumnjivo genij, a zna se što to znači u Imotskom, barem onom mitskom iz njegove vlastite TV serije o prosjacima i sinovima!
Eto, to ti je Tonči - začas te utjera u defanzivu, pa moraš objašnjavati - ne, moj tata se demobilizirao 1968, a inače je bio direktor RIZ-a, pa se osjećaš popišan, jer se tu kao nešto braniš pred likom koji je, zapravo, bio glavni državni režiser u komunizmu, naročito nakon 1971. Njemu je, naravno, sve to kristalno jasno, tko je tko i što je što, jer je brz, bistar i ne opterećuje se prividnim, nego se s tobom samo poigrava, pokušava ti dići živac i sve riješiti na galamu...
Da, Tonči je bio državotvor - u svim režimama. Napravio je glavne hrvatske partizanske spektakle za Savkino rukovodstvo, po Šiblovim dnevnicima, a Šibl je, skupa s Manolićem, naravno, bio tu udarna grupa i glavni skojevac i pokokao je sve one Nijemce i ustaše na zagrebačkim ulicama - svaka čast. Kad su Savkini propali, nije bome Tonči - u dvadeset godina "hrvatske šutnje", on je snimio sedam igranih filmova te tri najskuplje televizijske dramske serije i mnoštvo visokobudžetnih reklama. Najplodniji je bio upravo u sedamdesetima. Zbilja je patio pod komunističkom čizmom. Još je imao farmu za proizvodnju jaja koju je izgradio državnim kreditom od "zelenog plana". Tvrdio je da se, "ušutkan", morao izdržavati od poljoprivrede, kao kokošar, ali svi koji su k njemu zalazili u tu vikendicu kunu se da ondje nikad nisu vidjeli nijednu nesilicu, nego samo njegovu ženu. Bit će da su te Vrdoljakove leghornice mitska bića poput čuvene "babe lončaruše" koju je potezao u svakoj prilici za prispodobu prijemčivu populističkom auditoriju, kao element istog imoćanskog legendarnog ciklusa.
Iz razdoblja mraka ostao mu je novac za snimanje serije o partizanskoj mornarici i scenarij o Nijemcu, pripadniku bataljuna "Thelmann" koji je već odobrio Centralni komitet. Kad se povukao s Televizije jer je Tuđman odapeo, izvukao je tu pisniju iz ćante pa joj dodao nesretni svršetak - telmanovac nagrabusi jer je čestit, pa ga poslije rata sasiječe Udba. Idealni trenutak za tu produkciju nastupio je kad je na vlast došla pomirljiva Račanova vlada. Tonči je digao strahovitu galamu, pa je ministar kulture Tonči Vujić oportuno zauzeo "srednji kurs", što je u okvirima račanizma značilo - daj našima, daj vašima, da ne ispadne kako vodimo "kulturkampf" i progonimo valjane nacionaliste. Vujić se, uostalom, više bojao ljevičarskih zelota u vlastitim redovima - Zuppe, Šnajdera, jer je znao da su mu oni skuplji i opasniji kao idejna konkurencija u vlastitoj političkoj sredini. Lakše je demonstrirati nepristranost prema mrskom neprijatelju, koji samo uzme pare i ne miješa se u interne odnose, ne stvara frakcije i ne pokušava utjecati na "liniju". Osim toga, Tonči je brzo našao idealnog saveznika na Televiziji, gdje je za ravnatelja izabran Mirko Galić. Ranije su njih dvojica ratovali za Tuđmanovu naklonost - Šarinić je pokušavao Mirka turiti na HRT - pa su se javno opadali po novinama, ali kad je Galić zasjeo, a Vrdoljak mu se uvalio u Programsko vijeće, ta su se dva čestita Vlaja lijepo sporazumjela, pa je Tonči izvukao lijep novac za "Dugu, mračnu noć" (to su oni stari telmanovci), a zatim i fenomenalan milijunski ugovor za seriju o Titu. "Noć" je, uostalom, odlično prošla kod auditorija - kad se naprečac radilo s "idejnim" predumišljajem, pa je povjerena izrada epohalno skupe TV serije "Novo doba" Hrvoju Hribaru i njegovoj skupini mlađih scenarista antihadezeovske provenijencije, ispao je nezapamćen debakl. S okorjelim starim kombinatorom, koji ti za tvoj benzin barem isporuči neke ideje, činilo se, ipak si sigurniji... To su mislili i Mara Nemčić te Josip Popovac, ravnatelj HRT-a izvučen iz šešira u zadnjim momentima hadezeovskog rasula, kad su odlučili emitirati davno naručenu i plaćenu Tončijevu igrano-dokumentarnu seriju o Titu. Nisu bili svjesni da je Vrdoljak dotle bio ušao u producentsku "višu fazu", pa je isporuka nalikovala na čistu prevaru, ili se barem tako učinilo mnogim gledateljima. Kad su ga svi napali, digao je strahovitu obrambenu dževu, sve ih napao i izvrijeđao. Bulajića, od kojega je bez pristanka preuzeo materijale, proglasio je "diverzantom crnogorskog udarnog korpusa", kritičara Polimca "tajkunom i bivšim komunističkim cenzorom", a Ivu Goldštajna, povjesničara koji je prigovarao oko činjenica, "mentalnim Bizantincem". Ovo posljednje divna je konstrukcija koja se, mislim, upravo odnosi na samoga Vrdoljaka i kulturu malog dalmatinskog grada u Barbariji iz koje potječe - ali to je, zapravo, puno ozbiljnija priča, što ne spada u novine. Usput, mala uputa kolegama - svi ga tužite, i to za svaku novinsku izjavu posebno, nemate pojma koliko će ga takva sudska kampanja koštati, i vremena i živaca. Pilu naopako!
Dakle, ako sad Tonči diže graju, znači da nešto želi ili mu nešto treba. No ovog puta nije riječ o kulturi, nego o - sportu. Tonči se izvukao iz kulturne sfere pa se uvalio u sportsku - kao Tuđmanov komesar agitpropa, naravno da je za nj organizirao sportske manifestacije. U Splitu - Mediteranske igre, a zatim već malo zaboravljene Svjetske vojne sportske igre u Zagrebu, koje su koštale kao londonska Olimpijada (sve je organizirao Tonči, a gradio dobri Zagorac, tada još u kumstvu s Petračem). To je bilo u skladu sa doktrinom da je "sport najbolja promocija Hrvatske". Što je povijesno dokazana neistina - imamo za primjer Istočnu Njemačku, svjetsku sportsku velesilu...
Kako bilo, preko te svoje sporedne funkcije, Vrdoljak se dočepao mjesta doživotnog člana Olimpijskog odbora u Ženevi. To je jedna od najkorumpiranijih međunarodnih institucija, koju je dugo godina vodio njegov i hrvatski navodni "dobar prijatelj" Juan Antonio Samaranch, odvratni stari falangist, bivši zastupnik u Francovu Cortesu (parlamentu) i fašistički opunomoćenik za katalonski sport. Sad, koliko su prijateljevali Tonči i Juan Antoniuo, teško je zaključiti samo na temelju onoga što Vrdoljak govori citirajući neke opaske, pošto nikome nije jasno na kojem su se jeziku ti razgovori vodili, budući da Tonči ne zna nijedan, osim ovo nešto hrvatskoga. A još kad uzmeš koliko je slobodan sa činjenicama - recimo u povodu smrti Orsona Wellesa nastupio je u TV dokumentarcu i opisao kako su se njih dvojica duhovito nadmetali, a Wellesova udovica tvrdi da se nikad u životu nisu sreli! Pa sad ti vidi...
U čemu je problem oko sporta? Nije oko naziva - šport, koji je prikladan utoliko što se podudara sa splitskim pridjevom špork - nego, bit će, nešto oko para... Nitko ne može Tončiju oduzeti njegovih petnaest tisuća eura plaće, ili koliko gebira, uračunavši dnevnice i putne troškove po cijelom svijetu, ali možda je neka frka oko Sportske televizije, koju u licenci ima Hrvatski olimpijski odbor njegova partaigenosse Mateše... Lova, sport, televizija, Vrdoljak, mora da sve to ima neke veze. A neprijatelj - glavni neprijatelj tu je energični, mladi ministar Željko Jovanović, koji se ne postavlja kao onomad Tonči Vujić, što znači da vlast, odnosno Vladu, treba odmah zastrašiti skandalima. Čini se da Milanović nastupa pomirljivo, kao da ni on ne želi stupiti u "kulturkmpf", jer misli da smo ga izabrali zbog njegovih menadžerskih sposobnosti, a ne iz svjetanazornih, etičkih i estetskih. Stoga je sad pravi moment da se divljaštvom neprijatelja otjera u defanzivu. A u tome je Tonči zaista majstor.