Nerazumno dugo suđenje i pritvor Oliveru Ivanoviću poprimili su dimenzije ljudske i pravne drame.
Problem je u tome što konce vuče politika koja neće da uvidi sopstvene greške pa ih umnožava nasilnim izjednačavanjem neizjednačivog. Nije Oliver Ivanović u pritvoru 19 meseci zato što je Srbin, već zato što je takav kakav je političar i baš takav zgodan za poravnavanje tuđih računa.
Koliko vremena treba da se pravda i pravo susretnu u slučaju Olivera Ivanovića? Nema spora - previše, van svakog razuma i uz duboko kršenje svih ljudskih prava pritvorenika, koji je, kako Justicija nalaže, nevin sve dok se ne dokaže suprotno. I overi pravosnažnom presudom.
Drugim štrajkom glađu tokom 19 meseci pritvora Ivanović ozbiljno, verovatno s trajnim, nesagledivim posledicama, narušava svoje zdravlje.
Istovremeno, urušavaju se i poslednji ostaci ugleda međunarodnog sudstva na Kosovu, sudstva koje postupa mimo svih pravila, čak i kosovskih, koji se mogu okarakterisati kao vrlo labavi i pristrasni u smislu favorizacije jedne od zavađenih kosovskih strana. Toliko da su i svoju uglednu tužiteljku Mariju Bafe "ekskomunicirali" zato što je ukazala na vrlo visoku korupciju u matičnom tužilaštvu.
Urušavaju se i krhke niti koje se pletu da Kosovo profunkcioniše kao ozbiljno društvo.
Nema spora da su optužbe EULEKS-ovog tužioca protiv lidera Građanske inicijative SDP i jednog od najpoštovanijih srpskih političara na Kosovu vrlo ozbiljne. Ratni zločini protiv albanskih civila počinjeni 1999. i 2000. godine. Teški vrlo, što ne znači automatski i utemeljeni. Već osam meseci dugo suđenje i bezmalo pedeset svedoka Tužilaštva Ivanovića ne terete. Naprotiv, potvrđuju da nije kriv.
I da je, sticajem okolnosti zatečen blizu mesta zločina, činio sve da ih spreči i spase svakog kog spasiti može. Albanaca, Roma i inih nesrba koji su bili žrtve srpskih parapolicajaca.
No, to Sudu nije dovoljno da ga pusti da se brani sa slobode. Makar i iz kućnog pritvora. Nije dovoljno njegovo obećanje da neće bežati i uticati na svedoke. Sve, naravno, davno saslušane u istrazi.
Nisu dovoljne ni garancije Vlade Srbije da Ivanović neće raditi ono što Tužilaštvo uzima i navodi kao razloge za produženje pritvora. Koliko razložne dobro pokazuje nelagoda s kojom portparolka EULEKS-a odgovara na novinarska pitanja.
Time priča o Ivanoviću prestaje da bude pojedinačna i lična. Ne zbog toga što je ova vlada Srbije najbolja i najpouzdanija od svih koje su ikada postojale pa je valja braniti. Ne zbog toga što ni domaća ni međunarodna pravda i pravo nisu imuni na zloupotrebu legalnih instituta poput pritvora. Posebno ne ni zbog toga što se prethodnih deceniju i po Oliver Ivanović pokazao kao zaista tolerantan, spreman na dogovor i ovo što se posle svih gadnih ratnih sukoba i istrebljenja bez milosti zove suživot. Ona je politička zato što politika besramno zloupotrebljava pravo. Do krajnjih granica, pa će verovatno Ivanoviću pritvor biti ukinut poslednjeg datuma kog je EULEKS-ovo pravosuđe samo sebi oderedilo. Provizorno, kao i sve ostalo u ovom slučaju. I bez milosti.
Vlade Srbije što se tiče, ona - ne samo ova već i sve poslednje dve decenije, a verovatno i puno narednih godina - mora da dokazuje kredibilitet. Mora da sve ubeđuje da nije ratnička, militantna. Velikosrpska. Ne ide joj u prilog ni to što je baš Ivanovića dugo smatrala proalbanskom političkom ulizicom samo zato što je mnogo pre sadašnjih moćnika pokušavao da se miri. I to tamo gde se to mora činiti - na Kosovu. Naprotiv, u žaru predizbornih borbi imao je na leđima iz Beograda odaslanu etiketu - izdajnika. A dvostruki aršini se teško gube iz vida, posebno kad drugoj strani to ne paše.
Pritvora što se tiče, kao mere političkog i neljudskog razračunavanja s osumnjičenima, bogata iskustva imaju i međunarodna pravda i srpsko pravosuđe. Dovoljno je setiti se 11 godina dugog pritvora Vojislavu Šešelju u Sheveningenu. Ili, kad je o Srbiji reč, sve govori nedavna presuda Suda za ljudska prava u Strazburu u postupku koji je poveo optuženi za pljačku i ubistvo novobeogradskog poštara, a već je sedam godina u pritvoru. Ako je tri godine bio žrtva "nakazne reforme", kako mnogi zovu reformu pravosuđa sprovedenu pod vlašću Demokratske stranke, kako da potonja, aktuelna vlada, koja se diči reformskim procesima i novom praksom, nije učinila ništa da nerazmno dugo suđenje i nezakonit pritvor privede kraju? O milionskim odštetama hapšenima u "Sablji", policijskoj akciji u vanrednom stanju posle ubistva premijera Zorana Đinđića, da i ne govorimo. Kao, uostalom, i ostalim haškim pritvorima i ostalim u Srbiji koji godinama traju bez pokrića iako je pritvor formalno poslednja i najskuplja mera obezbeđenja u svakom smislu. Ili suprotno, kako to da razni Veselinovići i Ljimaji nisu u pritvoru iako su njihova štetočinstva lako dokaziva?
Dakle, opet imamo dvostruke aršine i praksu koja samu sebe osporava. I koja se smatra logičnom kad je NEKO u pitanju, a nenormalnom kad je o nekom drugom reč.
A sve skupa vodi zastrašujućem zaključku koji je formulisao Ivanovićev branilac - u pritvoru je samo zato što je Srbin. Od ugleda, važno je dodati, jer Ivanović ne bi bio zanimljiv da nije ono što jeste, razuman i odgovoran srpski političar, koji se mnogo pre sadašnjih moćnika zalagao za pregovore, dijalog i sve ono što se zove suživot. I to živeći sve vreme na Kosovu. I tu dolazimo do možda presudnog ključa koji sa samim Ivanovićem suštinski ima malo ili nimalo veze, a to je Specijalni sud za ratne zločine koji su počinili pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova, paramilitarne organizacije na čijim delima i zlodelima počiva Kosovo danas. I koji će se, po prirodi stvari, baviti ratnim učinkom najviđenijih lidera kosovskih Albanaca. Logično je pretpostaviti da je Ivanović sa svojom prošlošću i uticajem odlična pokazna vežba za omiljenu floskulu svakog pristrasnog i podmitljivog sudstva, koja se sažima u prostu tvrdnju - nema nedodirljivih.
Prevedeno, ako može Oliver, mogu i Ramuš, Hašim...
Pravda je slepa, tvrde njeni zvanični zastupnici. Verovatno su u pravu, pre ili kasnije istina, a s njom i pravda, isplivaju iz gliba prevara. Ali, pitanje je šta je s institucionalizovanom pravdom, pravom? Sme li ono da bude slepo na očito kršenje svih pravila i zakulisne političke igranke? Sme li izjednačavanjem neizjednačivog i razdvajanjem i razlikovanjem istog da vedri i oblači, pomera ljude, porodice, narode kao u partiji šaha nekakvih zlih bogova?
Pitanje bi trebalo da bude retoričko, na nesreću nije. Igranka s Oliverom Ivanovićem je opasna, presedan koji preti da preraste u još opasniju praksu. Jedan ovde, jedan tamo i mirna Bačka, misle u EULEKS-u, a očito i Briselu, koji im slabo šta zamera. Što, na koncu, ne čudi mnogo, jer bi u suprotnom EU i SAD, a posebno njihov deo označen kao kvinta, morali da se zapitaju koliko su sami doprineli i ratu i poratnim razračunavanjima. I odgovore - prekomerno. I plate za to.
Ovo, naravno, ne pravda ni malčice ratne ambicije i ratnu politiku Slobodana Miloševića i slobodančića sa svih strana rata.
Ali, zar sve te greške treba da plaća jedan čovek, mogu li njegove zatvorene kosti da prekriju sve ostale kosovske kosture? Napokon, zar moćnici koji se igraju ne shvataju težinu suda "u zatvoru je samo zato što je Srbin"?
Verovatno ne ili ih je baš briga. I za jednog čoveka i za jednu porodicu i za jedan narod. A kad je tako, onda ih je baš briga i za neke druge ljude, neke druge porodice i neke druge narode.
Treba li još nešto o standardima i ljudskim pravima?
Ako su Oliver Ivanović i još četvorica suoptuženih krivi, neka ih osude. To je jedino pravično i pravedno. Ako nisu, neka ih oslobode, ali držati ih kao zatočenike raznih pogrešnih politika prosto naprosto je pogubno. Nema briselskog sporazuma, dijaloga i posredovanja koji brišu posledice takvih zloupotreba. I na uređenijim prostorima. A Kosovo skupa s EULEKS-om daleko je od uređenosti.