Da živimo u svijetu punom najraznovrsnijih opasnosti po sve oblike i načine ljudskog života, po sve oblike ljudskog mišljenja, djelovanja i ponašanja u životu, danas više nije nikome tajna.
Svi smo na ovaj ili onaj način iskusili i postali svjesni velike opasnosti življenja kao takvog.
Danas je opasno živjeti i to bez ikakvog razloga, motiva i našeg djelovanja u bilo kom pravcu. Sam život kao takav je ono što proizvodi opasnost po samog sebe.
Opasnost ne proizlazi samo iz činjenice da čovjek čini nešto što samo po sebi sadrži opasnost, kao kad neodgovorno barata oružjem kojeg je tako mnogo oko nas, kad prebrzo vozi po neadekvatnim putevima stara i izraubovana kola, kad se napija i zameće kavge u brojnim birtijama i kafićima, a nema gdje drugdje da se sretne s ljudima. Nažalost, ona nadolazi podjednako i iz bezazlenih situacija i s mjesta kada se ne očekuje i kada nije logična.
U naše vrijeme možete stradati kada ulazite u zgrade koje su može biti minirane ili kada prolazite pored automobila pod kojima je postavljena bomba, kako to sve češće biva, u sve češćim bezrazložnim pucnjavama kada i mala djeca oko sebe nalaze oružje i počinju njime da se igraju itd.
Dakle, pored situacija i ponašanja kada opasnost nije nešto neobično, kada ona proizlazi iz našeg ponašanja, danas je opasno živjeti i onda kada ne činite ništa što bi bilo kakvu opasnost prizivalo ili joj vas približavalo.
Postoji opasnost čak i kada samo i ukoliko jednostavno mirno i bezinteresno živimo, kada se krećemo, nešto kupujemo u radnjama, hodamo ulicama, izražavamo neko svoje mišljenje ili osjećanje, kada pokazujemo neki legitiman interes za bilo što.
Najobičnije manifestacije života, kao što je npr. stajanje ispred kuće, hodanje ulicom, sjedenje u kafani i sl. dovode nas u neposrednu životnu opasnot. Na neki način, ugroženost života, i to ona bezrazložna i u kojoj smo mi pasivni element, stalno nas prati. Život ljudski je postao najopasnija i ujedno najjeftinija stvar na svijetu. Zašto je to tako?
U odgovoru na to pitanje možemo reći uopćeno, ali ne i netačno, da je savremeni život, koji se odvija u okvirima vladavine ideologije i prakse nadmoći interesa i koristi nad svim ostalim ljudskim načinima mišljenja, osjećanja i djelovanja, nešto što je općenita osnova za svekoliku opasnost življenja kao takvog.
Ako su moji interesi najviše dobro za koje znam i ako nad njima nema ništa drugo, a uz njih ne idu nikakvi ljudski zakoni i norme, štaviše, ako su zakoni i norme nešto što svagda ustupa sili pa ona postaje vrhovni zakon i norma ponašanja, tada iz vladavine interesa i koristi postaje cilj svih ljudi, nadolazi opasnost življenja za svakog od nas.
Moć i sila kao njeno sredstvo ne poznaju zakone i moral, a kada ona postaje zakon i diktira ponašanja, tada je opasnost atmosfera u kojoj svi žive, samo neki više, neki manje. A sila se širi, jer smisao svog postojanja nalazi u neprestanom proširivanju domena svog djelovanja.
Ona je nezaustavljiva i jede sve dok ne postane sama sebi objekt, ali do tada stradava ogroman broj ljudi i onoga što su oni stvarali.
Prva karakteristika života pod sjenom sile i moći sastoji se u tome što niko od nas ne zna i ne može znati kada ulazi u polje neprikosnovensti nečijeg interesa ili želja, a princip da je ostvarenje interesa i želja najviši zakon i opravdanje za svaki mogući postupak, za primjenu sile kao najkraći i najbrži način zadovoljavanja interesa otvara vrata sili koja je izvor opasnog življenja za sve nas.
Drugo, masovnost života i s njom nastala minimalna uloga samog čovjeka kao pojedinca, s njegovim osjećanjima, moralnim principima i htjenjima, a pogotovo s njegovim mišljenjima, čini opasnost življenja još većom i težom. Sve što je masovno ujedno je i jeftino.
A jeftinoću naših života povećava činjenica da u masovnim društvima nemamo šanse da živimo na način koji nam omogućava da komuniciramo da se upoznamo i razumijevamo.
Kao ljudi mi smo u situaciji da naš odnos posreduju mediji i da o drugima znamo ono i onoliko koliko nam mediji serviraju.
Masovna društva se atomiziraju i raspadaju na pojedince ili male skupine koje po nuždi vladavine principa koristi i interesa veoma lako upadaju u odnose zavisti, sukoba, mržnje i agresije raznih vrsta i stupnjeva.
Tome značajno doprinose masovni mediji koji njeguju kult usamljenih boraca ili grupica boraca koji ratuju pritiv svih i kojima je nasilje jedini način odnosa prema drugim ljudima. Ti mediji, kao film, televizija i novine, su sijači atmosfere u kojoj osjećanje usamljenosti i mržnje prema svemu i svačemu cvjeta i predstavlja duhovnu aromu življenja.
Kada tome dodamo i činjenicu da su mladi ljudi bez perspektiva u današnjem svijetu, onda je slika bezizlaznosti stanja svijeta u kojem se nalazimo kompletna, a razlozi agresivnosti, tako česte i omiljene kod svih ljudi, postaju jasni.
Najzad, u svijetu se sada jasno pokazuje da je sila, i uopće princip sile, koja ne zna ni za kakve zakone osim sopstvene bezobzirne volje, ono što vlada svijetom.
U tom vladanju nosioci moći se uopće ne obaziru ni na kakve božje, ljudske, moralne ili pravne zakone i regule, one pisane ili one običajne, što reguliraju ljudske odnose i ponašanja.
To dovodi do sveopće nesigurnosti u svijetu, što s obzirom na to da na polu neprava i nemorala kao razlog i argument stoji puka sila, a da na polu prava i pravičnosti stoje nemoć i praznina principa koji ne djeluju, dovodi do toga da je u takvom svijetu teško i opasno živjeti ljudski.
Zbog toga se oni preostali ljudi, oni koji još ne mogu da se odreknu prava i morala, povlače u sebe, zatvaraju u svoje male svjetove, puštajući nasilju svih vrsrta da oblikuje naš život. Uz nasilje kao normalno ponašanje i legitimno djelovanje budućnost čovjeka je sasvim upitna.
Tako smo došli do stanja u kojem je nasilje postalo ravnopravno, legitimno ako ne i snažnije i moćnije od prava, u što se uvjeravamo svaki dan.
Ubijanje je nešto što više i nije neka vijest u svijetu. Stotine hiljada ljudi umire zbog volje, zabluda ili nemorala nasilnika koji misle da imaju pravo da gospodare našim životima iz jednog jedinog razloga, a taj je da imaju na raspolaganju silu.
Pravo i moral su nemoćni prema nasilju, a ono je bezobzirno prema svakom ljudskom rezonu osim rezona koristi. U tom kontekstu organizirano društvo i države koje se temelje na zakonima gube u odnosu na nasilje koje nema nikakvih ograničenja. To se može vidjeti jasno na zadnjem primjeru odnosa države i nasilja u nama susjednoj zemlji Hrvatskoj.
U Hrvatskoj danas vlada stanje koje je njen premijer Ivo Sanader uporedio s onim u Bejrutu, kazavši, naravno u negativnoj projekciji, da on neće dozvoliti da Hrvatska postane Bejrut. Time je on indirektno priznao da postoje činjenice i situacije koje omogućavaju takvu usporedbu.
Sanader i Hrvati uopće, a posebno njihovi bez mjere samouobraženi novinari, u zadnje vrijeme su veoma napadno naglašavali da oni nisu "Balkanci", ma šta to moglo da znači, nego da su kultivirani i civlizirani Europljani, da se oni od nas "južnjaka" razlikuju budući da su oni pripadnici nadmoćne zapadne kulture (katolicizma), zaboravljajući pri tome činjenicu da su i oni bili bitni akter silnih nasilja koja su vršena tokom proteklih stoljeća, desetljeća i godina na prostorima Balkana i bivše države, te da su, u zadnjim decenijama naše historije, u nekom smislu upravo oni dali značajan doprinos skretanju cijelog procesa raspada komunizma u krivom pravcu svojim naglašenim nacionalizmom i uključenjem ustaške ideologije i paraustaških snaga u državni, policijski, propagandni i vojni aparat nove hrvatske države.
Sami danas priznaju da su imali režim duboko kriminaliziran, nepotiziran i temeljen na konceptu bogaćenja bez ograničenja, osim da oni koji se bogate budu katolici i Hrvati, a tih dvije stotine obitelji, kako je rekao Tuđman, koji će nasiljem i krađom postati kamen temeljac hrvatske slobode i ekonomske moći, treba da donesu Hrvatskoj novi slobodni život.
Oni koji se odlučuju za dublju analizu stanja u toj zemlji znaju da je njen ustav isključio sve druge osim Hrvata iz konstitucije hrvatske države, da je na toj osnovi u međuvremenu učinjen zločin istjerivanja i obespravljivanja neprimjerenih građana, te da današnji napor stvaranja privida demokratije ne mijenja ništa na suštini stvari.
A suština stvari je legalizacija nasilja i utemeljenje same države na nasilju prema njenim građanima. To se danas naziva organizirani kriminal, sprega države i politike s kriminalnim krugovima i sl. ali se bit i uzrok toga mora tražiti u prirodi države i nasilju kao mjestu njenog rođenja, više nego što se misli i želi priznati. Navešću samo jedan primjer za to odsustvo osjećanja opreza prema nasilju kao sredstvu vladavine i ostvarenja određenih državnih ciljeva. Svakako je ispravno i legitimno da se država Hrvatska odlučno obračuna s kriminalnim elementima.
Njih treba tražiti unutar cijele strukture funkcioniranja jedne države u kojoj su svi državni funkcioneri sudjelovali u kriminalu, koji je porodio sav ostali kriminal, odnosno dao kriminalu oreol nacionalno ispravne rabote i time ga zaštitio od moralnog, a konzekventno tome i od zakonskog progona.
Taj kriminal se sastojao u činjenici da su stvorene organizacije i ljudi koji bespravno mogu učiniti i steći sve. Ako je tačno, a tačno je, to priznaju svi ozbiljniji analitičari hrvatske situacije, da je način funkcioniranja Tuđmanove države bio utemeljen na nasilju i kriminalu u mnogim aspektima, a posebno u odnosu na prava ljudi i metode sticanja imovine mnogih aktera kroatizacije života u Hrvatskoj i pokušaja tog istoga u Bosni i Hercegovini (Šušak), onda se borba protiv kriminala mora započeti unutar same države i u osnovi njenog funkcioniranja.
Međutim, jedna autoritarna vlast, jedan nacionalizam koji druge priznaje samo kao još prisutne (mada neželjeno) na tlu svoje države, jedan sistem moći koji je već duboko utemeljen u ekonomskoj sferi i sistem u kojem je politička moć proizvela ekonomsku moć i gdje je politička moć još iznad svake druge moći i utjecaja, ne osigurava zadovoljavajuće efekte u borbi protiv one vrste kriminala koja svoju osnovu ima u sprezi politike, državnih institucija i kriminalnih krugova, za koje se zna da potiču direktno iz političkih krugova i da su bili njihovi eksponenti, pogotovo kad su ti kriminalci pokriveni ulogama u neprikosnovenosti Domovinskog rata i njegovih heroja.
Kao primjer da u takvim uvjetima ne može biti legalne i demokratski utemeljene borbe protiv kriminala kao globalnog zla, danas već i države vrše kriminalne radnje u ostvarivanju svojih namjera (slučaj konstrukcije dokaza za otpočinjanje iračkog rata), može poslužiti i činjenica da je Sanader za ministra unutrašnjih poslova imenovao direktora obavještajne agencije, dakle, šefa političke policije (Karamarka), mada se zna, bez ikakve reference za samog Karamarka, koji lično može biti veoma sposoban i dobar čovjek, da sve političke policije i obavještajne službe svijeta redovito prakticiraju nedemokratske metode, pa često i narušavanje zakonitosti, kao načine ostvarenja svojih zadataka.
Zbog toga se u demokratskim državama ne može dogoditi da šef političke policije, za koju se zna da progoni ljude svim sredstvima i mimo zakona, postaje ministar policije koja bi trebalo da svoju djelatnost vrši u okviru zakona i poštivanja prava ljudi.
Može biti da je i sam Sanader toga bio svjestan kada je rekao da treba donijeti specijalne zakone u svrhu borbe protiv napasti kriminala i nasilja, koja je, kako je rekao predsjednik Hrvatske Stipe Mesić, izašla na ulice Zagreba.
Nasilje jeste velika bolest savremenih društava, ali su njeni korijeni upravo u manjku, a ne u višku demokratije, pa bi svako ograničavanje demokratskih prava, koje bi se vršilo u cilju sprečavanja porasta nasilja, u stvari bilo djelovanje u korist porasta, a ne smanjenja nasilja.