Svi koji su mislili da Stranka za BiH nema ni članstva ni organa partije prevarili su se jer se nedavno desilo nešto neuobičajeno za ovu partiju - kongres. I to izborni. Bilo je napeto do posljednjeg trenutka, iako je jedini kandidat za predsjednika bio Osnivač - Haris Silajdžić.
Kao da su prošle decenije, a ne nepuna godina od kada se Silajdžić povukao iz političkog života BiH nakon što je poražen na opštim izborima za člana Predsjedništva BiH. Bilo je neobično vidjeti ga u žiži interesovanja i ponovo za govornicom, ne baš onakvom kao u Generalnoj skupštini UN-a, odakle je najčešće analizirao stanje u BiH, ali zaključci su jednako dramatični. U jednočasovnom govoru Silajdžić je zavapio da je posljednji trenutak da "se spasi što se spasiti može, a to je odbrana teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH"?! Ni manje, ni više! Kao da su agresorske trupe nahrlile sa svih strana u BiH, podržane iznutra petokolonašima raznih vrsta. Kad, vidi čuda - peta kolona pojavi se istog časa u redovima Stranke za BiH, usred kongresa! Digla se Krajina vođena Sadikom Bahtićem, da napada Osnivača kako sahranjuje stranku i podržava energetsku mafiju! Kao da je ovo već negdje viđeno, napisano, pročitano...?
Silajdžić je morao znati odakle će najjači udarac stići, jer u Krajini je dobio letvom po glavi i kad je stranka bila znatno jača, a vremena mnogo srećnija od današnjih.
Od ovih humorističkih detalja iz života Stranke za BiH mnogo su važniji stvarni razlozi Silajdžićeve kandidature u zadnji čas i usvajanje amandmana na Statut stranke kako bi on ostao tu gdje jeste. Amandman podržan "skoro jednoglasno", kažu prisutni koji žele da ostanu anonimni. Toliko se demokratski unapređuje Stranka za BiH da mnogi članovi ni u povjerenju ne pričaju šta je bilo na kongresu, na veb stranici nema podataka o novim članovima Predsjedništva, a o glomaznom Glavnom odboru da i ne govorimo. Pres-konferencija rukovodstva Stranke za BiH trebala biti održana, juče, danas, a možda će i sutra. Kao da je bitno? Kada se kongres zatvori za javnost, osim dok govori jedini kandidat za predsjednika, suludo je očekivati da tu iko ima viziju, jer gube priliku da na najvećem stranačkom skupu iznesu kompletan program, promovišu najvažnije ciljeve i ljude. Na nekim kongresima, sa kojima se iz Stranke za BiH nikada ne bi poredili, recimo kongresu SDA, radilo se na bar pet prioritetnih političkih tema za koje su angažovani različiti eksperti izvan stranke, svi dokumenti dostavljeni su novinarima, uvodničari su davali obrazloženja i bili otvoreni za pitanja delegata kao i gostiju. Na tom kongresu žestoku kampanju su vodila tri kandidata za predsjednika, kao da je riječ o opštim izborima, a ne unutarstranačkim. I poslije takve organizacije SDA je znatno oslabila izborni rezultat, potresla kantonalne i opštinske organizacije, ali je jedna od rijetkih partija koja se demokratizovala, za šta se plaća manja cijena nego kad se poslije šaputanja u anonimnosti počne osipati prividni mir i moć lidera.
Zanimljivo da su funkcioneri Stranke za BiH mjesecima prije kongresa najavljivali potpuno novi način stranačkog organizovanja u BiH gdje će partijom upravljati Predsjedništvo, a ne predsjednik. Moguće da su ovakvom najavom partijski čelnici htjeli zaštititi Silajdžića od napada odvojenih partijskih krila u Bihaću, Travniku ili Zenici i medijske kompromitacije zbog političko-poslovnih promašaja u prošlosti. Neposredno pred kongres Stranke za BiH saznalo se da je Silajdžić jedini kandidat, a u njegovom uvodnom govoru saznalo se da će ova partija nastaviti sa istim programom sa kojim je izgubila izbore. Državna imovina, centralizacija BiH, investicije, zločini nad generacijama i slične fraze pokazale su da je Silajdžić dao sve od sebe i zaslužio penziju. Sa političke scene Silajdžića nije sklonio Sadik Bahtić i njegove zakašnjele optužbe, već birači koji ni jednom ni drugom nisu dali povjerenje. Kada kandidat koji već sjedi na mjestu za koje se kandidovao izgubi izbore uz svu besplatnu logistiku državne institucije, onda je poraz još teži. To se desilo Sulejmanu Tihiću, predsjedniku SDA, kada ga je upravo Silajdžić deložirao iz Kabineta šefa države. Umjesto povlačenja u kulu od slonovače, što je uradio Silajdžić, Tihić se bacio na posao u stranci i u žestokoj utakmici sa dva jaka kandidata izborio treći mandat na čelu partije i usput obezbijedio mjesto u Kolegijumu Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Zato je onima koji sa Sulejmanom Tihićem treba da sjednu za pregovarački sto, pa i u koaliciju, mnogo teže, jer mu ne smiju leđa okrenuti ni na momenat, za razliku od Silajdžića, koji je vrlo poželjan rival opčinjen sobom i nerealnim svijetom u kome egzistira.
Kongresa, kakav je ovaj Stranke za BiH, bilo je i biće ih još mnogo, jer stranke u BiH tek treba da prođu faze koje uporno preskaču zbog čvrste ruke svojih lidera i straha od unutarstranačkih podjela, koje su neminovnost. Pokazalo se da su uvijek nezadovoljni oni koji su izbačeni iz političkog života jer ih birači nisu htjeli, a stranke su im neopravdano davale ugodan život, odlične pozicije i još bolje plate. Kada izgube sve ove pogodnosti, okreću leđa stranci i traže drugog poslodavca u političkom životu, koji se uvijek svodi na njihov lični prosperitet, a ne na opšti interes.