"Šta je Sarajevo svakome izvan Sarajeva? Isto je i Tuzli i Banjaluci i Mostaru." Ovo je samo jedan od komentara na prošlosedmičnu kolumnu "Šta je nama Sarajevo", koju je prenio i mostarski portal Pincom.
Doduše, sama tema je takva da su je mnogi forumaši dočekali da se, onako usput, razračunaju s onima koji ne misle kao oni.
Tako jedan do njih kaže kako je "pisac članka previdio činjenicu da su četnici iz Republike Srpske uništavali BiH tri godine" te iskreno postavlja pitanje "kako očekivati da je sad oni i njihova djeca vole kad neće da žive u BiH nego samo u velikoj Srbiji"!
Odgovor je dobio ubrzo od forumaša koji tvrdi da su "za Bošnjake Banjaluka i RS samo dio okupiranog dijela BiH i biće sve dok se RS ne ukine ovako (mirno) ili onako (ratom). Ako oni tako misle o nama, Banjaluka može i bez njih".
Po sadržaju komentara nije teško zaključiti odakle su. Prvi je iz Mostara, drugi iz Sarajeva, a treći iz Banjaluke. I to je to. Naša ogoljena stvarnost naša istina.
Tako se u najblažoj formi rečeno i osjećamo. Nesigurno, poniženo i u uvjerenju da je BiH zemlja koja je stvorena samo za druga dva naroda. Da je današnje Sarajevo projektovano samo za jedan narod, a da je priča o multietničnosti, ravnopravnosti i konstitutivnosti samo prazna floskula prigodna za raznorazne okrugle stolove, koje svakako plaćaju stranci i koji takvu priču žele i čuti.
A upravo su ti stranci glavna kočnica da u sarajevskim političkim krugovima prihvate realnu činjenicu da je bh. društvo duboko podijeljeno po vjerskim, nacionalnim i entitetskim granicama.
Da su te podjele toliko očite, svakodnevne i vidljive gotovo iz svake rečenice koju izgovori Haris Silajdžić i Željko Komšić, kao političari kojima su usta puna Bosne, ali samo njihove, države skrojene po mjeri Sarajeva.
Iste one dvojice političara koji su se zakleli da neće nikada otići u Srbiju iz principijelnih i diplomatskih razloga, s malom razlikom da je Komšić već boravio u Beogradu.
A kakvo je zapravo danas Sarajevo? Za one koji nisu nikad bili, na prvi utisak, Sarajevo je najjednostavnije rečeno siv, veliki i lijep grad, okružen Bjelašnicom, Igmanom i Trebevićem.
U centru grada uvijek je gužva. Samo na rijetkim zgradama danas je vidljivo da je prije petnaestak godina ovdje vođen težak i krvav rat.
Baščaršija iz 15. vijeka, autentična, u kaldrmi i drvetu, poznata je po sahat-kuli i Gazi Hursev-begovoj džamiji i svakako je treba vidjeti...
Nedaleko odatle, na desnoj strani rijeke Miljacke, nalazi se saborna crkva presvete Bogorodice, jedan je od najvećih pravoslavnih hramova na Balkanu. A tu odmah nekoliko stotina metara, možda kilometar, je i crkva svetog Josipa u naselju Marijin dvor.
To bi bio kratki, grub, na prvi pogled, prikaz glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Ali gledano iz nama bitnijeg, životnog i političkog ugla taj glavni grad pretvorio se u svoju suprotnost od onog što možemo vidjeti na razglednicama ili čuti kao zvaničnu prezentaciju nekog turističkog vodiča.
Treba samo malo provesti vremena u njemu, popričati s ljudima i shvatiti da današnje Sarajevo živi neki svoj zaseban život, sa svojom istinom, da se poistovijetilo sa državom Bosnom i Hercegovinom, da nema niti želi da ima ništa zajedničko s Republikom Srpskom, sa Banjalukom.
Pa iz Sarajeva nijedan put, prema putokazima, ne vodi u Banjaluku (prvi putokaz na kojem se spominje Banjaluka, kad idete iz Sarajeva, negdje je u srednjoj Bosni, oko Viteza).
I to je najveći problem ove države. U Sarajevu još nijedan od političkih lidera, javnih ličnosti, medija, niti planira uskoro, iskreno, nedvosmisleno, bez predrasuda prihvatiti realnu činjenicu da samo nekoliko kolometara od Baščaršije uz rijeku Miljacku postoji Republika Srpska, entitet koji s Federacijom ima potpisan Dejtonsko-pariski ugovor.
Istina, teritorijalno malo manji, ali ravnopravni sastavni dio države, u kojem žive uglavnom Srbi, a u kojem su po Ustavu i Bošnjaci i Hrvati konstitutivni. Kao što su, opet po Ustavu, i Srbi u Federaciji.
I to je ta realnost od koje Sarajevo bježi. I zbog toga u Sarajevu niste mogli vidjeti slike iz Banjaluke sa Svjetskog prvenstva u raftingu i s balkanskog molitvenog doručka, na kojem, treba li naglašavati, nije bilo niti jednog političara iz Sarajeva. A bili su pozvani. Čak je Bakir Izetbegović prihvatio poziv, potvrdio dolazak, da bi mu dan ranije ipak bilo sugerisano da ipak ne dođe...
I to je razlog zašto se gotovo svi u Sarajevu, od medija do taksista, ovih dana bave jednim jedinim pitanjem - da li Lepa Brene treba da održi u subotu u Olimpijskoj dvorani "Zetra" koncert ili ne.
Javnost je uzavrela, forumi po portalima prepuni su komentara, grad je podijeljen u dva tabora na one koji su protiv koncerta i na one koji ga podržavaju.
Na Facebooku se oformila grupa "Bojkot koncerta Lepe Brene", koja ima više od 30.000 članova. Navodno, umiješao se i premijer Kantona Sarajevo Besim Mehmedić, koji je Breni ponudio 23.000 KM samo da otkaže koncert.
A razlog za ovu čitavu frku oko Lepe Brene su fotografije na kojima ona navodno pozira u uniformi Vojske Republike Srpske u Brčkom 1992. godine.
I može Brena sad da se pravda koliko hoće da su sve to užasna spletkarenja i fotomontaže, da je u Brčko išla po oca i da to nije tada učinila cijeli život bi se kajala. Ne, to ne pomaže.
Ne pomažu ni apeli legendarnog Halida Bešlića, koji je stao u odbranu koleginice.
"Što se kola lome na jednoj Breni? Oni traže krivce za rat preko Lepe Brene. Idu mi na živce ti što moraliziraju previše. To je za mene moraliziranje bez pokrića. Brena treba da dođe i pjeva, kao što treba i ja da pjevam za njih. Dosta je više prelamanja preko pjevača, da pjevači budu ti koji će odgovarati za neke greške", izjavio je Bešlić.
I to je danas Sarajevo. Spremno da javno linčuje svakog ko je imao ili trenutno ima bilo kakve veze s Republikom Srpskom.