Govori se da popis stanovništva, za koji je predviđeno da bude obavljen iduće godine, neće biti urađen.
Već se uveliko kasni, a naši parlamentarci još se nisu dogovorili šta će se popisati i kako. Uglavnom se slažu da se popišu krave i kokoši, traktori i pašnjaci, ali što se tiče ljudi, tu je zapelo. Hoće li se na popis staviti pripadnici nacija ili neće, ozbiljno je prepucavanje. Jedni hoće da se zna koliko ima Srba, a drugi neće da se zna kolika je brojka Bošnjaka. Kao, pravo je svakog čovjeka da se izjasni kako ga volja, jer neke nije briga što su Romi.
Kao što se vidi, sve zapinje na nacionalnom planu. Pa kada je to takav kamen smutnje, hajde da tu naciju potpuno izbrišemo! E, ne bi to nikako valjalo, kako bi se znalo ko gaji koji identitet, ko je veliki Hrvat, a ko osrednji Crnogorac. Uostalom, kako ćemo se zapošljavati ukoliko ne bude po babu i stričevima, odnosno po pripadnosti nacijama. Progovori samo nekom našem rodoljubu da nije važna nacija, ima da nadadne dreku, a da sam ne umije objasniti što je bolje biti Bošnjak nego Srbin, ukoliko nećemo ulaziti u šovinizam.
Onda je kod predstavnika Srba veoma važno da se u popis stanovništva ukajti ko je kakve vjere, zapravo ko je pravoslavac. Nije jasno hoće li imati veću platu oni što se pribilježe kao muslimani, odnosno katolici, ili da se zna ko je privržan bogu, a ko nije. A šta ćemo s onima koji su onako, koji ne idu u crkvu i džamiju, a glasaju se kao vjernici? Može li se u tom popisu zapisati da neki foliraju što se tiče vjeroispovijesti, a neki su iskreni? A postavlja se i pitanje da li je pravi vjernik onaj koji proslavlja Božić, Uskrs i Bajram, a drugim danima u širokom luku zaobilazi popove i hodže? I uopšte, prilikom popisa kako će se znati da neko laže da nema kravu, a iz štale čuje mu se muk?
Dobro, previše je ozbiljna stvar taj popis stanovništva da bismo se zafrkavali. Bez tih spiskova svega i svačega teško je planirati i upravljati državom, pa nije jasno kako je do sada vlast organizovala proizvodnju, kad nisu znali koliko ima naših ljudi, koliko ih jede sarmu, a koliko ih guli samo kupus. Ma za sve je potreban popis, a eto naši se ne mogu dogovoriti, jer ni za šta ne mogu kao ljudi da se slože.
Ako ćemo malo pročešljati istoriju, naročito bližu, vidjećemo što se tiče cifara da je dosta mutnih stvari. Skoro je obilježen broj logoraša iz Jasenovca, pa su se tim povodom pominjale cifre pobijenih 70.000 do 700.000 od fašističke ustaške ruke. Razlika je drastična. Prošlo je 65 godina, a naši istoričari još se nisu dogovorili kolika je cifra. Nisu u pitanju pilići za klanje, nego ljudi! A broj ubijenih se upotrebljava onako kako kome odgovara. A zna se da je napuhana cifra od 700.000 bila samo zato da bi mlada država FNR Jugoslavija dobila što veću humanitarnu pomoć. A kad se ne zna koliko je Staljin pobio svojih ljudi u logorima, kako će se onda znati koliko je mrtvih bilo u Kosovskom boju!
Nije mi nikako jasno što se skoro digla prašina oko objavljivanja spiska boraca Domovinskog rata u Hrvatskoj. Pa zar im nije stalo da se pohvale kako su bili hrabri? Ali izgleda da je ogroman broj lažnih heroja uvukao se u taj spisak ne bi li se okoristili o mnogobrojne privilegije. U popisima koji su tajni lako se švercovati, zato je najbolje da mnogobrojni spiskovi ostanu vječna tajna.
Ko se kod nas za koga borio, to je već druga priča! U nedavnoj gužvi pred ministarstvima Federacije, gdje su polupana stakla i zapaljene neke prostorije, učestvovali su i maloljetni huligani koji početkom rata nisu bili ni rođeni. Eto i tu je najbolje zabašuriti spiskove boraca, pa neka se u toj gunguli lopovi najbolje snađu. U uređenoj državi zna se ko je i šta je, a kod nas teško možeš razlučiti istinske ljude od raznih petljanaca.
A onda se i Milorad Dodik uhvati prebrojavanja mrtvih. Kaže da sumnja da je u Srebrenici bilo toliko mrtvih, možda je više, a možda i manje. Ne znam zašto se predsjednik jedne vlade time bavi, ima onih koji su zaduženi da prebrojavaju, pa ako nešto kiksaju, neka ide na njihovu dušu. Svi u ovom ratu hoće da budu veće žrtve nego što jesu, što je jedan čin izazivanja sažaljenja. A sažaljenje je izraz nadmoćnoga nad bijedom nemoćnoga.
Odavno se čudim Amoru Mašoviću, onome što prekopava grobnice, kako to da otkopava samo muslimanske žrtve. Nije se čuditi, Mašović je aktivni član SDA, pa jadan hoće da svoj narod pokaže što nemoćnijim i kukavnijim. Što li ovaj kobajagi naučnik nije nikada naišao ni na jednu srpsku žrtvu?
Onda gdje su nesređeni odnosi razumljivo je da nisu sređeni ni spiskovi, pa se narod zanima gađajući se raznim brojevima. Ne zna se ni tačno kolika su primanja naših ministara, a da znamo koliko je pokradeno državnih firmi! Neka se naš svijet zabavlja ciframa, ništa ne košta!